Ako je mikroskopska plastika u njima, je li i u pitkoj vodi? – pitanje je na koje je odgovor potražio američki neprofitni medij Orb Media te potom u suradnji sa stručnjacima proveo analizu koja je pokazala kako je voda za piće, širom svijeta, zagađena plastikom. Konkretno, voda je analizirana u 12 zemalja na šest kontinenata i u čak 83% uzoraka pronađene su mikro čestice plastike.
Autor : Jozica Krnić
Znanstvene studije ukazale su na ogromnu količinu plastike u svjetskim morima i oceanima.
– Ako je mikroskopska plastika u njima, je li i u pitkoj vodi? – pitanje je na koje je odgovor potražio američki neprofitni medij Orb Media te potom u suradnji sa stručnjacima proveo analizu koja je pokazala kako je voda za piće, širom svijeta, zagađena plastikom. Konkretno, voda je analizirana u 12 zemalja na šest kontinenata i u čak 83% uzoraka pronađene su mikro čestice plastike.
Prva je to javna znanstvena studija takve vrste koja je utvrdila, do sada nepoznatu, plastičnu kontaminaciju vode za piće.
Mikroskopske čestice plastike “teku” iz slavina od New Yorka do New Delhija, prema istraživanju Orb-a i stručnjaka Škole javnog zdravstva Sveučilišta Minnesota. Sada znamo kako mikroplastika ne guši samo oceane i mora već se vjerojatno nalazi i u gotovo svakoj čaši vode koju ćemo natočiti iz slavine.
Najveći postotak zagađenja je u SAD-u i Libanonu gdje je u čak 94% uzoraka pronađena mikroplastika, slijede Indija i Uganda sa 81% te Indonezija sa 76%. Najmanji postotak zagađenih uzoraka je u Europi 72%. Prosječan broj plastičnih vlakana pronađenih u svakom uzorku od 500 ml vode kretao se od 4,8 u SAD-u do 1,9 u Europi.
Ovo istraživanje prvi je konkretni dokaz o “mikroplastičnoj” kontaminaciji globalnih razmjera koja nije ograničena samo na oceane i mora. Naime dosadašnja znanstvena istraživanja bavila su se posljedicama onešišćenja mora i utjecaju na morski ekosustav te su upozoravala na neminovni utjecaj na čovjeka putem kontaminirane hrane. No “plastična opasnost”, sada znamo, prijeti i iz javne opskrbe pitkom vodom. Da ne bi bilo zabune plastična kontaminacija vode nije prisutna samo u javnim sustavima opskrbe, mikro čestice plastike pronađene su i u područjima gdje se stanovništvo opskrbljuje vodom iz bunara, a ni flaširana voda nije “plastic free”.
Kako mikroplastika dospijeva u pitku vodu
Otkud mikroplastika u vodi za piće, Orb je istraživao 10 mjeseci, a znanstvenici koji su sudjelovali u istraživanju zaključuju kako je kontaminacija plastikom zapravo neizbježna jer je plastika, u raznim oblicima, prisutna svuda oko nas.
Jedan od izvora onečišćenja je zrak. U Francuskoj su prije 2 godine u jednom istraživanju zaključili kako svake godine iz atmosfere na Pariz “padne” od 3 do 10 tona mikro čestica plastike! No plastika je sveprisutna i u kućanstvima: odjeća od sintetike, flisa, poliestera ispušta na tisuće mikro čestica plastike prilikom svakog pranja(nedavna studija otkriva da svaki ciklus perilice rublja može ispuštati 700.000 vlakana u okoliš). Procjene govore o milijun tona koji godišnje završe u sustavu odvodnje, a iz kojeg potom veliki dio završi u okolišu.
Sljedeći veliki zagađivač je cestovni promet jer svako vozilo, kako se navodi u studiji Orb-a, na 100 prijeđenih kilometara ispušta oko 20 grama plastike iz auto guma. Mikro čestice plastike u okoliš dospijevaju i iz boja na koje otpada čak 10 posto onečišćenja oceana.
Znanstvenici kažu da bi mikroskopska plastična vlakna mogla potjecati i iz svakodnevne abrazije odnosno “trošenja” odjeće, presvlaka, tepiha-što objašnjava njihovu prisutnost u kućanstvima. A ako su plastična vlakna u zraku, vodi i u vašoj kući onda su sigurno i u vašoj hrani. U Njemačkoj je 2014. provedena analiza prisutnosti mikro čestica plastike u pivu i zabilježena je u sve 24 analizirane marke piva!
Plastika je neuništiva, nema biorazgradnje, tek razgradnja na sve manje čestice koje, kako su pokazale znanstvene studije, mogu “migrirati” kroz crijevni zid i putovati u limfne čvorove i druge organe, a još uvijek ne znamo koje su sve dugoročne posljedice svakodnevne kontaminacije plastikom na čovjeka.
Potrebna temeljita promjena
Ekosustave sve više gušimo plastikom bez razmišljanja o neželjenim i štetnim posljedicama koje su već prisutne. Rezultat je to dosadašnje prakse po kojoj se od oko 300 milijuna tona godišnje proizvodnje plastike reciklira tek 20 posto.
Današnja proizvodnja plastike je u više od 90% na bazi fosilnih goriva i godišnje otpusti oko 400 milijuna tona stakleničkih plinova. Kako je njena proizvodnja u konstantnom porastu procjenjuje se kako će do 2050. godine činiti 20% globalne potrošnje nafte i 15 % emisije stakleničkih plinova.
No nije prekasno za promjene, ističe se u istraživanju Orb-a koji zagovara temeljito redefiniranje proizvodnje, korištenja i odlaganja plastike kao jedini način da se ona drži dalje od zraka, vode i zemlje. Promjene koje predlažu odnose se prije svega na proizvođače plastike koji bi trebali osigurati reciklažu i ponovno korištenje plastične ambalaže (trenutno više od polovice takvih proizvoda se ne može reciklirati).
Energija iz otpada još je jedno moguće riješenje koje podrazumijeva razvijanje novih tehnologija kako bi se iz plastičnog i organskog otpada proizvodilo tekuće gorivo ili plin. Orb se tu poziva na podatak o velikom potencijalu te nove industrije koja bi prema predviđanjima mogla biti teška 33 milijarde dolara do 2023.
Koliko god “profitirali” od izuma plastike koja nam je život učinila lakšim, vrijeme je za nove materijale, ističe se u studiji. Kao pravac kojim bi trebali ići navode primjer američke tvrtke Bolt Threads koja je koristeći proteine iz paukove mreže stvorila rastezljivu tkaninu koja bi mogla zamijeniti sintetički flis. Japanska tvrka Spiber, također razvija nove tkanine koristeći proteine iz paukove svile. Startup NewLight Technologies je proizveo plastiku “AirCarbon” iz stakleničkih plinova odnosno ugljičnog dioksida i metana koji bi inače završili u atmosferi.
Rješenja postoje no njihova primjena ovisi o pojedincima, tvrtkama-proizvođačima i državama jer svi nose odgovornost za plastični otpad koji nastaje načinom proizvodnje, kupnjom ali i stavom prema zaštiti okoliša. Princip:”uzmi, napravi, upotrijebi i baci” po kojem još uvijek funkcioniramo nije održiv.
Šteta koja je već učinjena teško se može poništiti no možemo početi “održivo gospodariti” plastikom.
Prije no ona potpuno zagospodari nama.