 nazvali smo Zemlja. Samo ime govori koliko nam je bitan naš planet. Zemlja nam daje život i u Zemlju se vraćamo kada s tim životom završimo da bi od našega tijela mogli živjeti neki drugi organizmi.){kind=link}
Ovu plavu loptu na kojoj smo se nastanili (bez obzira na koju teoriju se predbilježavate: evolucija, dolazak iz svemira, teorija postanka…nije bitno) nazvali smo Zemlja. Samo ime govori koliko nam je bitan naš planet. Zemlja nam daje život i u Zemlju se vraćamo kada s tim životom završimo da bi od našega tijela mogli živjeti neki drugi organizmi.
No kada se ovo poštovanje kojim smo je nazvali Zemlja, ili joj ponekad i tepamo i nazivamo je majkom, pretvorilo u ovo ludilo iskorištavanja i nebrige za generacije koje dolaze iza nas. Možemo navesti mnogo hladnih specifikacija poput toga da je Zemlja treći planet koji kruži oko zvijezde Sunca, njena površina iznosi 510 065 280 četvornih kilometara od čega 70 % prekriva golema vodena površina.
Svi ovi detalji ne znače ništa, možemo navoditi koliko je opseg ekvatora ili pak koliko bi trebalo da posjetimo sve zemlje ovoga svijeta, no sve se to čini kao potpuno nebitna digresija od alarmantnog stanja u koje smo doveli planet koji nam daje život. Čisto zakon vjerojatnosti nalaže da i na ostalim planetima postoji život no ovo je preduga rasprava da se sada u nju zaplićemo.
Postavlja se pitanje da ako sebe percipiramo kao inteligentna bića koja su se prvo naučila služiti oruđima, zatim smo ih nadogradili, učili na greškama, otkrili vatru i elektricitet, naučili koristiti svoju okolinu na način da na njoj zaradimo i da nas održi na životu, zašto se osjećamo sada kao da se borimo s vjetrenjačama. Industrijska revolucija donijela je neviđen napredak za čovječanstvo u vrlo kratkom roku i odjednom smo imali viškove, viškovi su rezultirali stvaranjem osjećaja nezasitnosti i pohlepe koji je jedan od sržnih razloga nemogućnosti uspostavljanja ravnoteže.
Je li sudbina svakog inteligentnog bića da na kraju uništi samo sebe ili upravo ovo pokazuje da nismo ni izbliza tako mudri kakvima se volimo smatrati. Poznato je da kada su za neku vrstu povoljni uvjeti ujedno se i povećava broj jedinki. Kako se kod divljih životinja povećava broj mladunaca u doba obilja, tako je i stvaranjem obilja (makar u procesu režemo granu na kojoj sjedimo) ljudska populacija porasla do gotovo neslućenih razmjera.
Postaje li nam u zadnje vrijeme jasno da je ovaj proces neodrživ i da držimo prst iznad velikog crvenog gumba samouništenje ili nonšalantno nastavljamo dalje i nadamo se da će se za ovaj problem pobrinuti netko drugi. Možemo li ne stisnuti gumb? Znamo da je to u ljudskoj prirodi, ali znatiželja je ubila mačku i bilo bi dobro naučiti na njenom iskustvu.