Foto: Impuls
Decenijama se ignoriše klimatska kriza. Rezultat je da su nam bitno smanjene mogućnosti zaustavljanja njenih najrazornijih učinaka. Moramo djelovati – hitno. Samo što su industrija i vlade – namjerno i s katastrofalnim posljedicama – to previše pojednostavile: po njihovom, zadatak je dekarbonizacija, a rješenje – elektrifikacija. Ali ako naprosto promijenimo izvore napajanja, onda trebamo astronomske zalihe tzv. ključnih minerala, što znači povećanje rudarenja – i blizu i daleko. Je li to zaista rješenje ili tek način da sve ostane po starom?
Piše: Lynda Sullivan
U sklopu solidarne posjete zajednicama koje se opiru vađenju „ključnih minerala“ – sirovina koje se smatraju neophodnim za niskougljičnu budućnost, oktobra prošle godine boravila sam na indonežanskom ostrvu Sulawesi. Njihov slučaj pokazuje ko snosi najveći teret „zelene tranzicije“ i koliko „zeleno“ može biti prljavo.
Sulawesi je proglašen svjetskim žarištem bioraznolikosti – domom bogatog ekosistema prašuma, rijeka, planina i endemskih divljih vrsta. Lokalno stanovništvo živi s ovim tlom uzgajajući biber, upravljajući prašumama i loveći ribu. Nažalost, ljudi i ekosistemi Sulawesija leže na najvećim svjetskim rezervama nikla.
Nikl se koristi u proizvodnji nehrđajućeg čelika i baterija – stoga je, između ostalog, poželjan i za izgradnju vjetroturbina i proizvodnju električnih vozila (EV). Nikl na Sulawesiju iskopavaju i obrađuju korporacije iz Australije, Brazila, Kine i drugih velikih ekonomija, dok razorne učinke njihove djelatnosti trpi lokalno stanovništvo.
Dok smo se vozili kroz „svjetski epicentar proizvodnje nikla“ – industrijski park Morowali, pakleni krajolik prepun rudnika, talionica i prerađivačkih pogona – koji se proteže duž zagađene obale središnjeg Sulawesija – spoznala sam šta je to „žrtvovana zona“. Osjetila sam to u plućima i na koži, namirisala u zadimljenom zraku i okusila s prašnjavih tanjura („Bolje da ne jedete ribu“).
Može se učiniti da slučaj Sulawesija podržava evropske i sjevernoameričke argumente za to da se „rudarstvo vrati kući“ – iliti „onshoring“ [uspostava proizvodnje unutar nacionalnih granica] i „insourcing“ [posao se ne izmješta nego ga obavljaju zaposlenici same kompanije] – gdje navodno postoje bolji ekološki propisi i standardi ljudskih prava.
Jedan pogled na Lough Neagh (Sj. Irska) pokazuje kako naš sistem iznevjerava prirodu: zbog ekstraktivnih industrija koje forsiramo – industrijske poljoprivrede i rudarstva, kao i zbog prekomjernog ispuštanja otpadnih voda – najveće jezero na ovim ostrvima i glavni izvor pitke vode za 40% Sjeverne Irske „naočigled umire“.
Za rast toksičnih algi koje su prošlog ljeta zagušile jezero, i samo čekaju da se vrate, zajedno s „katastrofalnim kolapsom“ ključnih vrsta, a možda i cijelog ekosistema, odgovorna su razna javna tijela koja su omogućila ovu štetu. Južno od granice, okolišni propisi su s rezervne klupe gledali kako se po terenima za irski fudbal otvaraju provalije – recimo u Magheraclooneu, Monaghan, poplavljenog vodom iz rudnika gipsa San Gobain koji je raskopao tlo ispod terena. Ova kompanija sad traži dozvolu za proširenje, čemu se lokalno stanovništvo protivi. Čitavo ostrvo obiluje primjerima zvanično odobrenog uništavanja okoliša.
Jednom mještaninu je anonimnim telefonskim pozivom zaprijećeno da će mu pobiti djecu. A policija, umjesto da progoni one koji provode ovo uznemiravanje, vrši nadzor zajednice i služi rudarskoj kompaniji.
A unutar država ovih područja na udaru su opet marginalizirane zajednice – one ruralne i, u slučaju Fenoskandije, starosjedilačke. Isto je i u Sjevernoj Americi: od Nevade do Dakote, sad se zbog rudarenja napada i ono malo zemlje ostavljene starosjediocima.
Nabaciti zeleni ogrtač superheroja
Predviđanja potražnje za tzv. ključnim mineralima naprosto zapanjuju. Predviđa se da će globalna potražnja za litijem do 2050. godine – kad će ga samo EU trebati 60 puta više nego sad – porasti za 500 posto. Slične astronomske projekcije postoje i za druge „ključne minerale“ poput nikla, kobalta i rijetkih zemnih metala. Za bakar se predviđa godišnja potražnja od 36,6 miliona tona, ali se godišnja ponuda (ako se iskopa sav bakar) procjenjuje na 30,1 milion tona – tako da ga ni u zemlji nema dovoljno da se zadovolji ova vječno rastuća potražnja.
To namjerno miješanje predviđene potražnje s onim što je stvarno potrebno da se klimatska kriza riješi na pravedan i ravnopravan način ne samo da frustrira, nego je i opasno.
Umjesto ovog rasipničkog modela trebamo besplatan, pouzdan, pristupačan i dobro osmišljen javni prevoz, a ne industrijske politike koje nas prisiljavaju da se oslanjamo na širenje automobilskog sektora.
Da bismo raskrinkali zeleno šminkanje (greenwashing), moramo propitati i odredišta velikog dijela „čiste energije“ proizvedene obnovljivim tehnologijama. Radi li se tu o zadovoljenju društvenih potreba – poput grijanja domova, rada bolnica i škola, goriva za javni prevoz itd.? U Irskoj bi, na primjer, do 2026. godine 32% električne energije trebali trošiti – računarski centri. A onda valja zadovoljiti i rastrošni sektor prevoza privatnim automobilima, koji je 2021. godine predstavljao gotovo polovinu ukupne potražnje za energijom u saobraćaju.
Jasno je, dakle, da se borba za ključne minerale ne vodi radi spašavanja ove planete. Nego zbog profita i moći. A u Sjevernoj Americi i Evropi i zbog spoznaje da im je Kina odmakla u osiguranju pristupa ključnim mineralima neophodnim za održavanje profita i moći.
Otud brza pojava politika, zakona i „partnerstva“ čiji je cilj povratiti prevlast. Ovo ostrvo je obuhvaćeno britanskom strategijom o ključnim mineralima (2022.) i njenom naknadnom dopunom (2023.), te zakonom EU-a o ključnim sirovinama (eng. CRMA). I britanske strategije i CRMA EU-a imaju za cilj produbljivanje i proširivanje rudarenja i na globalnom Jugu (gdje će i dalje vaditi većinu minerala) i unutar svojih granica, s tim da je CRMA dalje odmakao u pogledu omogućavanja ekspanzije rudarenja. Zakon je prošao proceduru rekordnom brzinom: Evropska komisija ga je predložila 16. marta 2023. a Evropski parlament usvojio 12. decembra iste godine. Zajednicama na terenu ostavljeno je premalo vremena da taj prijedlog rasprave, a kamoli da na njega utiču.
Dogovaranje ovako kratkog i nemilosrdnog procesa izdavanja dozvola odvijalo se pod pretpostavkom da će Zakon dopuniti Direktiva o obaveznoj analizi korporativne održivosti (eng. CSDDD), što bi značilo da kompanije iz EU moraju „identificirati, procijeniti, spriječiti, ublažiti, okončati i otkloniti štetne učinke“ koje na ljude i okoliš čine djelatnosti dotičnih kompanija i njihovih partnera, uzvodno i nizvodno. Međutim, nakon četvorogodišnjeg zakonodavnog procesa, države članice – na čelu s Njemačkom i Francuskom – odustaju od toga – uprkos prethodnom dogovoru. Bez ove zaštite je Zakon o ključnim sirovinama još opasniji.
Ovaj zakon se sad primjenjuje na sve države članice. Jedino moguće ograničenje u ovoj fazi predstavlja to što države moraju odobriti strateške projekte unutar svojih granica. Ali ne ostavlja previše mjesta nadi s obzirom na to da je rudarskoj industriji Irska – i Sjeverna i Južna – dosljedno među prvih pet najatraktivnijih država u svijetu.
Nada na djelu
Nada leži u otporu i solidarnosti koji cvjetaju diljem našeg ostrva i diljem svijeta. Mreža Zajednice protiv nepravdi rudarstva (Communities Against the Injustice of Mining/CAIM) gradi solidarnost između zajednica na području čitavog ostrva – od otpora rudarenju litija u Wicklowu, organizovanja protiv širenja najvećeg evropskog rudnika cinka u blizini Navana, otpora „taboru rudnika“ zlata i bakra u Sperrinsu, te ostale borbe – od Donegala preko Leitrima do Clarea. CAIM je i član globalne mreže Da životu, Ne rudarenju (Yes to Life No to Mining) gdje trans-lokalna solidarnost znači da se istorije, strategije i podrška razmjenjuju i koriste za jačanje lokalnih otpora i promjenu globalnih narativa.
Osim toga, lokalni klimatski pokreti prozreli su zeleno šminkanje i lažna rješenja. Antikapitalistička klimatska aktivistička grupa Sli Eile svake godine organizuje u Irskoj klimatski kamp, a prošle godine su ga održali u okrugu Leitrim, udruživši se s tamošnjim zajednicama koje se opiru ekstraktivnoj industriji.
IZVOR: Yes to Life No to Mining
S engleskog prevela: M. Evtov