Foto: Unsplash
Šume širom svijeta se tiho transformišu, i to ne na bolje. Masovna globalna analiza više od 31.000 vrsta drveća otkriva da šume postaju ujednačenije, sve više dominiraju brzorastuća „sprinterska“ drveća, dok sporo rastuće, dugovječne vrste nestaju.
Sveobuhvatna globalna studija upozorava da šumama dominiraju brzorastuća drveća, dok spororastuće vrste koje stabilizuju ekosisteme nestaju. Ova promjena bi mogla da učini šume manje raznolikim, manje otpornim i manje sposobnim da zaštite planetu od klimatskih promjena, piše ScienceDaily.
Drveće je neophodno za život na Zemlji. Ono apsorbuje i skladišti CO2 i održavaju sva živa bića.
Uprkos svom značaju, šume širom svijeta prolaze kroz veliku promjenu. Nova istraživanja pokazuju da mnogi šumski ekosistemi postaju ujednačeniji, gube biodiverzitet i postaju manje otporni. Ovi nalazi dolaze iz velike međunarodne studije objavljene u časopisu Nature Plants.
Ispitivanjem više od 31.000 vrsta drveća širom svijeta, naučnici su uspjeli da mapiraju kako će se šume vjerovatno mijenjati u narednim decenijama. Njihova analiza fokusirala se na promjene u sastavu vrsta, dugoročnu stabilnost i kako šume funkcionišu kao ekosistemi.
Šume se pomjeraju ka brzorastućim vrstama
Studija je otkrila da brzorastuće vrste drveća postaju sve dominantnije. Istovremeno, sporije rastuća drveća sa specijalizovanim osobinama suočavaju se sa sve većim rizikom od opadanja ili izumiranja.
Jens-Kristijan Svening, profesor i direktor Centra za ekološku dinamiku u novoj biosferi (ECONOVO) Danske nacionalne istraživačke fondacije na Odeljenju za biologiju Univerziteta u Orhusu i glavni autor studije, kaže da je ovaj trend duboko zabrinjavajući.
On posebno ukazuje na opasnost sa kojom se suočavaju vrste drveća koje postoje samo u malim, izolovanim regionima svijeta.
„Govorimo o veoma jedinstvenim vrstama, posebno koncentrisanim u tropskim i suptropskim regionima, gdje je biodiverzitet visok, a ekosistemi su čvrsto međusobno povezani. Kada specijalizovane, autohtone vrste nestanu, one ostavljaju praznine u ekosistemima koje strane vrste rijetko popunjavaju, čak i ako su te vrste brzorastuće i veoma disperzivne“, kaže Jens-Kristijan Svening.
Drveće koje održava stabilnost šuma je u opasnosti
Vrste koje su pod najvećom prijetnjom su sporo rastuća drveća koja uspijevaju u stabilnim okruženjima. Prema Sveningu, ova drveća često imaju debelo lišće, gusto drvo i dug životni vijek, a posebno su česta u vlažnim tropskim i suptropskim šumama.
„Ona čine okosnicu šumskih ekosistema i doprinose stabilnosti, skladištenju ugljenika i otpornosti na promjene“, kaže Jens-Kristijan Svening.
Ako se klimatske promjene i eksploatacija šuma nastave na sadašnjim nivoima, šume će vjerovatno favorizovati brzorastuća drveća sa svijetlijim lišćem i manjom gustinom drveta. Ove osobine omogućavaju brz rast u kratkim periodima. Uobičajeni primjeri uključuju vrste akacije, eukaliptusa, topole i bora.
„Iako se ove vrste dobro uspostavljaju i rastu, ranjivije su na sušu, oluje, štetočine i klimatske šokove. Zbog toga šume postaju manje stabilne i manje efikasne u skladištenju ugljenika na duži rok“, kaže Jens-Kristijan Svening.
Foto: Impuls
Zašto se neautohtono drveće širi
Istraživanje takođe ističe rastuću ulogu naturalizovanih vrsta drveća, što znači drveća koje je nastalo negdje drugo, ali sada divlje raste u novim regionima. Skoro 41 odsto ovih vrsta dijeli osobine poput brzog rasta i malih listova, što im pomaže da prežive u poremećenim okruženjima.
Međutim, Svening napominje da ovo drveće rijetko zamjenjuje ekološke uloge autohtonih vrsta.
„Štaviše, u pejzažima pogođenim današnjim i sutrašnjim poremećajima, naturalizovane vrste mogu još više otežati preživljavanje autohtonog drveća, jer se konkurencija za svjetlost, vodu i hranljive materije intenzivira“, dodaje on.
Tropske šume se suočavaju sa najvećim gubicima
Studija pokazuje da će tropski i suptropski regioni vjerovatno iskusiti najteže uticaje homogenizacije šuma. Očekuje se da će ova područja vidjeti najveći porast ugroženosti vrsta drveća.
„Ovde se javljaju mnoge spororastuće vrste drveća sa prirodno malim arealom. Pošto su ograničene na veoma limitirana područja, ove vrste su posebno ranjive i rizikuju da potpuno nestanu ako njihova staništa budu uništena ili ih preuzmu brzorastuće vrste“, objašnjava prvi autor studije, mladi profesor Ven-Jong Guo sa Škole za ekološke i ekološke nauke, Univerziteta Istočnog kineskog normalnog obrazovanja u Šangaju.
Guo takođe napominje da se očekuje da će se brzorastuće i naturalizovane vrste nastaviti širiti širom svijeta kako se poremećaji u životnoj sredini povećavaju.
„Stoga, u hladnijim dijelovima sjeverne hemisfere, vjerovatna dominantna dinamika je invazija takvih vrsta“, kaže Ven-Jong Guo.
Ljudska aktivnost pokreće promjene u šumama
Prema istraživačima, ljudske akcije su glavna sila koja stoji iza ovih promjena u sastavu šuma.
„Klimatske promjene koje izazivaju ljudi, krčenje šuma radi infrastrukture, intenzivno šumarstvo, sječa šuma i globalna trgovina vrstama drveća igraju ulogu. Brzorastuća drveća se često aktivno promovišu jer brzo proizvode drvo ili biomasu. Ali ekološki, ona su često krhka i sklonija bolestima“, objašnjava Ven-Jong Guo.
Zašto je potrebno promijeniti upravljanje šumama
Koristeći scenarije budućeg modeliranja, istraživači su ispitali kako će se vrste drveća vjerovatno širiti ili opadati tokom vremena. Njihovi rezultati pokazuju da se očekuje da će naturalizovane vrste koje su već prisutne u šumama postati još dominantnije u narednim decenijama.
Zbog toga je zaštita spororastućih vrsta drveća sve hitnija, kaže Jens-Kristijan Svening. On naglašava potrebu za strategijama upravljanja šumama koje aktivno podržavaju ove vrste i daju prioritet obnovi ekosistema.
„Prilikom osnivanja novih šuma, daleko veći naglasak treba staviti na spororastuće i rijetke vrste drveća. To bi šume učinilo raznovrsnijim i otpornijim. Ove vrste bi takođe trebalo aktivno promovisati u naporima zaštite i restauracije, gdje često pozitivno djeluju na oporavak bogatijih zajednica velikih životinja, koje su same po sebi važne za buduće funkcionisanje ekosistema“, zaključuje Jens-Kristijan Svening.