Živimo u zagađenom svijetu i na to smo se priviknuli. Razina zagađenja okoliša raste iz dana u dan, pogotovo u velikim gradovima. Budući da ih ne možemo napustiti jer smo obvezama još uvijek u njima usidreni, jednostavno smo se počeli prilagođavati takvoj situaciji.
Naša tijela stvaraju antitijela i gotovo se prirodno navikavamo na protuprirodno. Međutim, proces je mnogo složeniji jer nije ograničen samo na fizičko okruženje, već se širi na psihološku i mentalnu razinu zagađujući ljudska iskustva do neslućenih razmjera.
Psihološka prljavština očituje se u grubim osjećajima koji se uvlače u sve pore života. Čini se da su nasilje, agresivnost i krajnja sebičnost postali uobičajena sredstva koja se koriste u većini društava.
Isprva uzrokuju veliku patnju, ali ako smo se pitali, koliko je dugo to moguće izdržati prije nego što sve eksplodira, sad nam je jasno, jer smo već proizveli antitijela za obranu te nastavljamo dalje kako najbolje znamo i umijemo.
Progone nas nesigurnost, strah i bespomoćnost, a ova antitijela su stvorila nešto što nalikuje ravnodušnosti, koja to ipak nije. Hladnoća kojom prihvaćamo najveće okrutnosti – uz koje, zahvaljujući medijima, doručkujemo svaki dan – način je pružanja otpora, način da sebi kažemo “mene to neće uznemiriti, možda hoće kasnije, a možda ipak neće nikada…”
A što učiniti s korupcijom koja se neočekivano pojavljuje posvuda, pa čak i među onima za koje smo mislili da ih poznajemo i da su nepotkupljivi? Opet ravnodušnost, prebacivanje odgovornosti, nastavljamo hodati kao da ništa nismo vidjeli jer shvaćamo da bi naš prosvjed, osim što ne bi urodio plodom, mogao naštetiti našoj sigurnosti. Postoje oni koji ulaze u igru opravdavajući je, dok se drugi odmiču u nastojanju da se ne zaraze. U jednom i drugom slučaju antitijela uzrokuju da doživljavamo gotovo kao normalno ono nad čim bi se pri zdravoj svijesti zgranuli.
Ideje koje danas prevladavaju napadaju razni virusi. U pravilu, nije uobičajeno imati ideje, pa ni razmišljati; postoji prilično oskudan skup tema koje dotiču javno mnijenje, vješto izmanipuliranih, i u nedostatku nečeg drugog, to izmanipulirano javno mnijenje postaje ono što svatko vjeruje da misli.
Budući da smo i ovdje suočeni s bolešću, ponovno se stvaraju antitijela – asimiliramo te ideje, iako se ne zaslužuju tako zvati, i odbacujemo sve druge koje im se suprotstave. U konačnici, ta pasivnost nije zdrava, to je tek podsvjesno prepoznavanje da nismo naučili sami rasuđivati te da bismo, ukoliko to i pokušamo, bili proglašeni ludim.
Mutirali smo. Iako nam antitijela pomažu da živimo na određeni način, takav način života nije prirodan. Kad bismo iznenada napustili svoja zagađena društva i dospjeli na neko nebesko mjesto gdje je sve drugačije i bolje, i nakon toga se vratili, otkrili bismo u kolikoj smo se mjeri naviknuli disati usred prljavštine.
U takvoj situaciji preostaju nam dvije mogućnosti: prepustiti se mutaciji nadovezujući se na generacije koje su sve više i više umjetne i sve bolje prilagođene nagrđujućem onečišćenju ili odbiti onečišćenje, tražeći rješenja za pročišćavanje zraka, osjećaja i ideja. Ovaj posljednji zadatak vrlo je težak. Da smo započeli ranije, imali bismo manje posla. Sada se moramo suočiti s pošasti koja nas guši i koja nam, u mnogim slučajevima, oduzima snagu da se probijemo kroz nju. To svakako vrijedi truda. Ne radi se o stvaranju antitijela, već o životu sa zdravim tijelom; nije potrebno živjeti braneći se od tisuću napada, već živjeti stvarajući veće i bolje mogućnosti za čovjeka. U svjetlu filozofije, polja ekologije su beskonačna.
Autor: Delia Steinberg Guzmán
Sa španjolskog prevela: Vedrana Novović