foto: Munir Uz Zaman/AFP/Getty Images
Naizgled, nezasitna ljudska sklonost konzumiranju mijenja našu planetu i život na njoj, ali možemo li promijeniti svoje ponašanje?
piše: Santhosh Mathew
Među mnogim globalnim katastrofalnim rizicima poznatim ljudima, neki se u medijima više zabavljaju od drugih. Udari asteroida, erupcije supervulkana i klimatske promjene dobili su holivudski tretman. I svaki od njih u prošlosti je imao razoran danak u životu naše planete. Ipak, mnogima nepoznata, nova globalna prijetnja koja je sposobna uništiti sam život sprema se u sjeni naše svakodnevice. Pokreće ga golema ljudska želja za potrošnjom i konzumacijom. I paradoksalno, to je posljedica samoga ljudskog života.
Samo pogledajte oko sebe – nerazdvojno ste okruženi materijalnim stvarima – bili oni potrebni u vašem životu ili ne. Za svaki dio neke stvari koju koristimo, postoji rastuća mreža globalnih akcija koje polako guše ljudsko emocionalno zdravlje, iscrpljuju Zemljine resurse i degradiraju staništa naše planete. Ako se ne kontrološe, postoji li rizik da bi ljudska potrošnja konačno mogla Zemlju pretvoriti svijet na kojem se ne može živjeti? Možemo li da stanemo prije nego što bude prekasno?
Tim istraživača s Weizmann instituta za nauku, Izrael, nedavno je objavio studiju u kojoj se uspoređivala ljudsko stvorena masa – zvana antropogena masa – sa svom živom masom, ili biomasom, na zemaljskoj kugli. Otkrili su da je prvi put u istoriji čovječanstva potonje nadmašilo ili je blizu tome u narednim godinama.
Studija Weizmann instituta procjenjuje da u prosjeku svaka osoba na kugli zemaljskoj svake sedmice proizvodi više antropogene mase od svoje tjelesne težine. “Otkriće da antropogena masa – stvari koje je napravio čovjek – sada teži koliko i sva živa bića, i činjenica da se nastavlja brzo akumulirati, daje još jednu jasnu perspektivu o tome kako je čovječanstvo sada glavni igrač u oblikovanju lica planete”, kaže profesor Ron Milo, čija je laboratorija provela ovo istraživanje. “Na život na Zemlji u velikoj je mjeri kvantitativno utiču ljudska djelovanja.”
Ovo otkriće nije iznenađenje za one koji smatraju da su ljudi već započeli novu geološku epohu nazvanu Antropocen – doba ljudi, termin koji je popularizovao nobelovac i hemičar Paul Crutzen. Iako je tačan početak ove ere sporan, ne može se poreći da su ljudi postali dominantna sila na Zemlji, mijenjajući svaki drugi oblik života svojim djelovanjem.
Razmjer i veličina antropogene materije su alarmantni. Uzmimo slučaj plastike – rođenje moderne plastične ere došlo je tek 1907. godine, ali danas proizvodimo 300 miliona tona plastike svake godine. Nadalje, spoznaja da je beton, nakon vode, najraširenija tvar na Zemlji, izvan je razumjevanja.
Masivni proces geoinženjeringa koji su pokrenuli ljudi ubrzano je krenuo kada su materijali poput betona i građevinskih agregata postali široko dostupni. Ovi materijali materijala čine glavnu komponentu rasta antropogene mase. Čak i relativno nedavne ljudske avanture istraživanja svemira, koje su započele prije oko 60 godina, izazivaju katastrofalan problem svemirskog smeća. Uz to, slučajno promatramo otapanje polarnih kapa, otapanje permafrosta i sve više globalne temperature.
Pa, zašto se to dogodilo? Jesu li ljudi genetski skloni biti materijalisti do tačke vlastitog uništenja? Je li nakupljanje antropogene tvari samo mjera ljudske stope uništenja? Ili će priroda opremiti ljude da se nose s ovim problemom? Ovo su vrlo neriješena pitanja.
Iako postoje dokazi da se materijalizam uči i oblikuje kulturom, postoje neki koji tvrde da je prirodna selekcija možda predisponirala našu vrstu sa željom za akumulacijom stvari. Naše nam stvari mogu pružiti osjećaj sigurnosti i statusa koji je nesumnjivo igrao važniju ulogu ranije u ljudskoj istoriji.
Nekako je stvaranje novih stvari postalo božanska riječ u kolektivnoj ljudskoj psihi. Odvratno se nalazi u svim našim nastojanjima, od drevnih priča do modernih prostorija za istraživanje i razvoj. “U početku je Bog stvorio nebo i Zemlju…” kaže priča Postanka u Bibliji. Ljudi vjeruju da je stvaranje nečeg novog smislena svrha života i jedini način da unaprijede svoje ambicije. Ipak, zaboravili smo gdje je granica.
Granice nauke nikada nisu bile očiglednije kada pokušavamo riješiti ovu zagonetku. Oslanjanje samo na zelena tehnološka rješenja je manjkavo jer se fokus još uvijek temelji na novim stvarima i većoj upotrebi – a ne na promjeni životnih stilova ili poslovnih modela koji su nam donijeli ovaj problem. Čak i ako možemo, na primjer, sva vozila na fosilna goriva zamijeniti električnim, gradovi se već bore s oduzimanjem prostora na cestama od automobila, a električna vozila imaju svoj vlastiti trag na svjetskim resursima zbog materijala potrebnih za njihovu izgradnju.
“Akumulacija antropogene mase također je povezana s urbanim razvojem, zajedno s povezanim implikacijama na okoliš”, kaže Emily Elhacham, jedna od autorica studije Weizmann Institute of Sciences. “Nadam se da će podizanje svijesti promovisati promjenu ponašanja koja bi omogućila pronalaženje bolje ravnoteže. Svaki korak u tom smjeru imaće pozitivan učinak.”
Pogledajte ugljični otisak naših gadžeta, interneta i sistema koji ih podržavaju. On čini oko 3,7% globalnih emisija stakleničkih plinova, a predviđa se da će se udvostručiti do 2025. Moguće je smanjiti emisije s jednom e-poštom manje ili izbjegavanjem nepotrebnog dijeljenja fotografija na društvenim mrežama – to može izgledati kao beznačajno smanjenje od strane jednog pojedinca, ali zatim zbrojite milijarde takvih malih radnji.
Velike tehnološke kompanije tvrde da su zelene ili postavljaju ciljeve za neutralnost ugljika, ali rijetko potiču ljude da provode manje vremena na društvenim mrežama ili naručuju manje proizvoda. Umjesto toga, modeli oglašavanja i marketinga prenose snažne poruke koje jačaju moto: stvarajte i konzumirajte više.
Ovaj iracionalni divlji materijalizam tako je duboko ukorijenjen u tradiciju i kulturne simbole. U Sjedinjenim Državama nakon Dana zahvalnosti slijedi još jedan karneval pod nazivom Crni petak. Tokom ovog rituala, dugi redovi kupaca upadaju u trgovačke centre i često bivaju ozlijeđeni ili zgaženi – ali ljudi su uvjereni da je to sve vrijedan truda.
U doba antropocena, ljudi se mogu osjećati da imaju pravo polagati nadu u tehnologiju koja će riješiti sve probleme kako bi mogli nastaviti raditi ono što rade. Suočeni s nakupljanjem dugovječne plastike u okolišu, na primjer, nalet inovacija doveo je do biorazgradivih šalica za kavu, doživotnih vrećica i slamki za višekratnu upotrebu. No, iako je istina da model održivog rasta koji uključuje naše okruženje ima mnogo veći potencijal za opstanak, potreban nam je drugačiji pristup održivosti koji se bavi našim masovnim konzumerizmom.
Covid-19 nas je podsjetio koliko je ljudska civilizacija krhka i nepripremljena kada su u pitanju čak i poznate pojave poput pandemije. Također nas je naučio da se ljudsko ponašanje može modifikovati manjim radnjama poput nošenja maske kako bi se ublažio intenzitet globalnih tragedija. Pasivni pristup proliferaciji antropogene mase nije samo posljedica nedostatka znanja o njenom uticaju, već uopšteno ima veze i s ljudskom sklonošću da odbaci činjenice koje se ne uklapaju u njihov svjetonazor. Ljudi su prirodno skloni zanemariti probleme koji ne predstavljaju izazov za njihov svakodnevni život ili one koji razvodnjavaju njihovu udobnost.
Osim toga, ljudi bi mogli pronaći utjehu u pomisli da bi priroda mogla opremiti organizme da prežive, bez obzira šta radimo. Istina je da se spora i postupna, darwinovska evolucija, kroz prirodnu selekciju često nadmašuje u određenim ekstremno zagađenim sredinama. Godine 2016. tim naučnika u Japanu pronašao je soj bakterija iz postrojenja za recikliranje boca koje mogu razgraditi i metabolizirati plastiku. S druge strane, ovo otkriće pokazuje suptilne i moćne načine na koje ljudska djelovanja mijenjaju život na ovoj planeti.
Okeani se danas mogu zakiseliti brže nego u posljednjih 300 miliona godina, prvenstveno zbog ljudskih aktivnosti
Prilagođavanje organizama kao odgovor na onečišćujuće tvari složen je fenomen. “Dugoročno, kontinuirano povećanje antropogene mase dovelo bi do gubitka staništa fizičkim premještanjem i izmjenom staništa kao što je kontaminacija zagađujućim tvarima koje je rezultat proizvodnje i odlaganja antropogene mase”, kaže Alessandra Loria, biologinja u McGillu Sveučilište u Kanadi, koji je glavni autor ove studije. Istraživanja pokazuju da se negativni učinci uzrokovani zagađenjem često pogoršavaju tokom više generacija, iako se mehanizam suočavanja razlikuje u različitim vrstama.
Brzo iscrpljivanje prirodnih resursa i bioraznolikosti nije normalna evolucijska trka na koju je priroda navikla. Iako se neke vrste zasigurno mogu prilagoditi promjenama koje se događaju u našem okolišu, ljudi više nisu puka vrsta koja slijedi darvinističku evoluciju, već mnogo veća sila koja je došla potaknuti evoluciju na ovoj planeti.
Studije su pokazale da se za većinu vrsta ne očekuje da će evolucijska prilagodba biti dovoljno brza da ublaži učinke promjena u okolišu uzrokovanih ljudskom aktivnošću. I naša vlastita vrsta neće biti iznimka u tome.
Iako nema dokaza da ćemo sami sebe uništiti, postoje jasni pokazatelji da zanemarujemo učinke na vlastitu odgovornost. Na primjer, neka od masovnih izumiranja u istoriji Zemlje povezana su s zakiseljavanjem okeana. Okeani apsorbiraju oko 30% ugljičnog dioksida koji se oslobađa u atmosferu, što zauzvrat povećava kiselost okeana. Okeani se danas mogu zakiseliti brže nego u posljednjih 300 miliona godina, prvenstveno zbog ljudskih aktivnosti.
“Ljudski život će biti negativno pogođen zbog gubitka mnogih dobrobiti ekosistema koje pruža biološka raznolikost”, kaže Loria. “Na primjer, onečišćenje vode može uticati na hranu i vodu, uzrokujući smanjenje raznolikosti hrane i/ili njezine kvalitete i sigurnosti. Široko rasprostranjena degradacija ekosistema ugrožava uslove života na Zemlji, posebno dugotrajne kao što je pojam opstanka naše vlastite vrste.”
Naš uticaj na planetu mnogo je dublji od ugljičnog otiska ili globalnog zatopljenja. On ukazuje na budućnost u kojoj će učinci antropogene materije preuzeti – ako već nisu – identitet Zemlje i njezinog života. Suočeni s tim, ljudi bi mogli izgubiti u evolucijskoj utrci.
Eliminisanje materijala poput betona ili plastike ili njihova zamjena alternativama neće riješiti temeljni problem s ljudskim stavovima i našim neusporedivim apetitom za više. Upravo se tu materijalizam može neprimjetno transformisati u poznati nepoznati čimbenik rizika globalne katastrofe. Bezbroj načina na koje može pretvoriti ovu planetu u svjetovni svijet nešto je što naša civilizacija nikada prije nije iskusila.
U nedostatku potpuno sigurnog evolucijskog štita, mogli bismo se osloniti na svoju inteligenciju kako bismo preživjeli. Ipak, kako kaže Abraham Loeb, profesor na Sveučilištu Harvard i astronom koji traga za mrtvim kosmičkim civilizacijama, “znak inteligencije je sposobnost promicanja bolje budućnosti”.
“Ako se nastavimo ovako ponašati, možda nećemo dugo poživjeti”, kaže on. “S druge strane, naši bi postupci mogli biti izvor ponosa za naše potomke ako bi održali civilizaciju dovoljno inteligentnu da izdrži mnoge vijekove koji dolaze.”
Priča o Bhasmasuri u hinduističkoj mitologiji nudi jezivu paralelu s uticajem materijalizma. Kao poklonik Šive, dobiva blagodat od Šive, koja mu daje moć da svakoga pretvori u pepeo samo dodirom po glavi. Odmah nakon što je stekao ovu magičnu sposobnost, pokušava je testirati na samom Šivi. Šiva uspijeva pobjeći i spasiti se.
Ali ljudi možda nemaju dovoljno sreće da pobjegnu od vlastitih djela. Osim ako ne ponudimo drugačiju viziju ukorijenjenu u smanjenju potrošnje, plamen našeg vlastitog materijalizma mogao bi progutati i nas i našu blijedoplavu tačku.
* Santhosh Mathew je profesor fizike i astronomije Regis College, Greater Boston, i naučni pisac koji je napisao dvije knjige.
https://www.bbc.com/future/article/20210520-could-humans-really-destroy-all-life-on-earth