, povezana s onim što se događa u okolišu, i onime o čemu govore kampanje Greenpeacea.){kind=link}
© Victor Moriyama / Greenpeace
Sada se već gotovo svi stručnjaci slažu da je pandemija COVID-a 19 uzrokovana koronavirusom (SARS-CoV-2), povezana s onim što se događa u okolišu, i onime o čemu govore kampanje Greenpeacea. Na primjer, Giovanni Maga, ravnatelj Instituta za molekularnu genetiku u Padovi (CNR-IGM), kaže da ima mnogo čimbenika koji utječu na sve češće epidemije posljednjih desetljeća, kao što su: „Klimatske promjene koje mijenjaju staništa vektorskih životinja ovih virusa, ljudsko uplitanje u sve veći broj netaknutih ekosustava, prenaseljenost te učestalost i brzina kretanja ljudi.”
piše: Andrea Pinchera
Nažalost, ovaj nam je scenarij svima dobro poznat. U izvještaju iz 2007. o zdravlju u 21. stoljeću, Svjetska je zdravstvena organizacija – ona ista koja je službeno proglasila ovu pandemiju – upozorila da rizik od virusnih epidemija raste u svijetu narušene osjetljive ravnoteže između ljudi i mikroba, uslijed nekoliko čimbenika među kojima su promjena klime i ekosustava. Tome u prilog svjedoče i drugi koronavirusi poput SARS-a i MERS-a te posebno opasni virusi poput HIV-a i Ebole.
Zvono na uzbunu
Kako to jednostavno pojašnjava virologinja Ilaria Capua, koja od 2016. vodi jedan od zavoda na Institutu za nove patogene Sveučilišta u Floridi, širenje ovih novih virusa neizbježan je odgovor prirode na ljudski napad: „Pojava čak tri koronavirusa u manje od dva desetljeća zvono je koje poziva na uzbunu. Osim toga, te su pojave povezane s promjenama u ekosustavu: ako se okoliš naruši, virus traži novog domaćina”. Drugim riječima, uništavanje prirode gotovo uvijek podrazumijeva i uništavanje vlastitoga zdravlja: „Ako se petljate u neki ekosustav i nanosite mu štetu, on će naći načina da povrati ravnotežu. A to često može imati patološke posljedice za ljudska bića”.
Taj je mehanizam jako dobro objasnio David Quammen, autor eseja „Prelijevanje – evolucija pandemije”, koji je doslovce nestao s polica knjižara u Italiji proteklih tjedana. Ovdje citiram njegove riječi iz jednoga nedavnog razgovora za časopis Wired: „Razlozi zbog kojih ćemo i ubuduće svjedočiti krizama poput ove jesu sljedeći:
1) naši raznoliki ekosustavi puni su mnogih vrsta životinja, biljaka i ostalih bića, a svaka od njih ima vlastite jedinstvene viruse;
2) mnogi od tih virusa, a napose oni u divljih sisavaca, mogu zaraziti i čovjeka;
3) mi sve bezobzirnije zadiremo u te ekosustave i tako se izlažemo novim virusima te
4) kad se virus „prelije”, tj. prijeđe sa životinje nositelja na čovjeka i prilagodi se prijenosu među ljudima, taj je virus dobio na lutriji: najednom mu je na raspolaganju 7,7 milijardi jedinki s gustom naseljenošću, a koje putuju posvuda i tako omogućavaju širenje.”
Pratite li malo pažljivije stvari, primijetit ćete da je rizik od „prelijevanja” raširen po cijelom svijetu. U slučaju koronavirusa, istraživanja su se usredotočila na kinesku džunglu i lokalne populacije šišmiša. No kod drugih nedavnih epidemija virus je mogao prijeći na čovjeka s drugih divljih životinja poput sova, deva i primata. A njihova se izvorišta mogu nalaziti u pustinjama Bliskog istoka ili afričkim džunglama, baš kao što se nove bolesti javljaju u Amazoniji i australskim šumama. Čak se je i smrtonosni virus Ebole prenio na ljude zahvaljujući prelijevanju između vrsta, i premda se još ne zna otkuda potječe, znanstvenici sve više sumnjanju na šišmiše, koji su sisavci poput nas, samo što još i lete.
Klimatska kriza i prastari virusi
No rizik bi mogao biti i veći uzme li se u obzir i vremenska dimenzija. Otapanje leda i ledenjaka mogli bi, u stvari, osloboditi prastare i vrlo opasne viruse. Na primjer, u siječnju 2020. skupina kineskih i američkih znanstvenika obznanila je da su u uzorcima leda uzetima s Tibetanske visoravni i starima 15 tisuća godina pronašli čak 33 virusa, od kojih je 28 potpuno nepoznatih.
Također su otkriveni tragovi virusa španjolske gripe u aljaškom ledu, a fragmenti DNK velikih boginja pojavili su se u sjeveroistočnom sibirskom permafrostu. Upravo je permafrost savršeno skladište za bakterije i viruse, barem dok ih ne oslobodi globalno zatopljenje. A da bi nam se upravo to moglo dogoditi svjedoči i incident koji se dogodio u Sibiru u ljeto 2016., kada je tisuću sobova i jednog tinejdžera ubio oslobođeni antraks te zarazio još desetke ljudi.
Klima i zaraze idu ruku pod ruku. O njihovoj povezanosti svjedoči i izvještaj časopisa The Lancet iz 2019. („Lancet Countdown Report”) koji povezuje klimatske promjene sa sve većim širenjem zaraznih bolesti. Na zagrijanome planetu virusi, bakterije, gljive te paraziti imaju sjajne uvijete da se eksplozivno šire, genski rekombiniraju te tako produže sezonu i geografsku raširenost mnogih bolesti. Mi u Greenpeaceu smo taj rizik prepoznali na vrijeme. Još je u izvještaju o globalnom zatopljenju „Global Warming: The Greenpeace Report” (1990.) – koji upravo navršava trideset godina – epidemiolog Andrew Haines, koji je kasnije postao ravnateljem Londonskog fakulteta za higijenu i tropsku medicinu (London School of Hygiene & Tropical Medicine), upozorio je da je jedna od sekundarnih posljedica klimatskih promjena „širenje vektora bolesti, što bi nas trebalo zabrinjavati.“
Ukratko, ako je mehanizam prijenosa koronavirusa, kako smatraju znanstvenici, onaj s vrste na vrstu uslijed miješanja s divljim životinjama, pa još pojačan koncentracijom stanovnika u mega-gradovima i prenošen globalizacijom, klimatska bi kriza mogla donijeti i opasnije scenarije. U njima se ponovno javljaju prastari virusi zarobljeni u polarnome ili himalajskome ledu koji su se možda prelili u pradavna vremena i za koje smo smatrali da su zauvijek iskorijenjeni. Ili još gore, možda se pojave bolesti o kojima ne znamo apsolutno ništa.
Moć i odgovornost
David Quammen tvrdi da „što više uništavamo ekosustave to više tjeramo viruse s njihovih prirodnih domaćina na sebe kao alternativne domaćine.” Rješenje? Jedino je rješenje potpuno redefinirati naš odnos s prirodom, što obuhvaća zaštitu bioraznolikosti, zaustavljanje klimatske krize, obuzdavanje uništavanja šuma te smanjenje iskorištavanja resursa. Zvuči poznato? Radi se o problemima koji su oduvijek u središtu Greenpeaceovih kampanja i komunikacija.
Kad se zaustavi pandemija koronavirusa, trebat će nešto učiniti s čimbenicima koji su doveli do nje, a da se pritom ne pribjegava pripisivanju odgovornosti „klimi”, tipičnoj za političare, novinare i javno mnijenje kad se recimo radi o uraganima, poplavama ili razarajućim požarima, da bi se na nju zaboravilo čim neposredna opasnost prestane. Ne poduzme li se nešto u vezi s uzrocima širenja novih virusa, koji su dijelom i okolišni, nastavit ćemo živjeti s ozbiljnim potencijalnim rizikom.
Evo kako to objašnjava Ilaira Capua: „Živimo u zatvorenom okolišu poput akvarija. Naše zdravlje ovisi o genetskim predispozicijama (20%) te okolišnim čimbenicima (80%). Osim pogođenog organizma, liječenje mora obuhvatiti i kontekst.“
„Mi se ne možemo izvući iz ove situacije, iz ove dileme”, kaže Quammen. „Dio smo prirode, one koja postoji samo na ovom planetu. Mnogo nas je – 7.7 milijardi – i k tome trošimo sve resurse gladno i pohlepno, kao da smo neka tamna tvar u središtu galaksije. Sve uvlačimo u sebe. Uključujući i viruse.”
Drugim riječima, ljudski je rod već dugo za komandnim mostom broda koji se zove Zemlja i, podvrgavajući prirodu radnjama koje su često nepopravljive postao je „agent preobrazbe” – poput neke geološke sile – do te mjere da znanstvenici koriste naziv „antropocen” za doba u kojem živimo. A kako to uvijek biva, s gotovo bezgraničnom – a k tome i razornom – moći dolazi i jednako velika odgovornost da preobrazba ne postane katastrofalna i ne okrene se protiv nas. Da ne ugrozimo sami sebe. Ovdje se ne radi o našem planetu, već o njegovim stanovnicima. O nama i našoj djeci.
Originalni blog na talijanskom jeziku objavljen je 17.3.2020.