Foto: Jeff Ackley/Unsplash
Dok klimatske promjene postaju sve vidljivije i intenzivnije, jasno je da ne pogađaju sve ljude podjednako. Oni koji su najmanje doprinijeli ekološkoj krizi najčešće snose njene najteže posljedice. Istorijski marginalizovane grupe – siromašni, žene, osobe sa invaliditetom, imigrant i ljudi tamnije boje kože – suočavaju se sa najvećim rizicima, a njihova sposobnost prilagođavanja često je ograničena sistemskim nepravdama.
U mnogim slučajevima, najugroženije su zajednice koje žive u neformalnim naseljima – mjestima gdje često nedostaje osnovna infrastruktura poput stabilnih stambenih objekata, kanalizacije i pristupa čistoj vodi. Više od milijardu ljudi širom svijeta živi u takvim naseljima, a mnogi od njih su već sada suočeni sa posljedicama klimatskih promjena koje donose suše, poplave i toplotne talase.
Džojselin, jedna od domaćina podkasta SistemShift koji je pokrenula nevladina organizacija Greenpeace, ističe da klimatski šokovi dolaze na već postojeće sisteme ugnjetavanja, čineći ih još razornijima za one koji su već društveno i ekonomski ugroženi.
„To je poput ogromne strukture koja na kraju ne utiče samo na klimatske promjene u ovim zajednicama, već svi problemi mnogo više pogađaju siromašne, a samim tim i crnačku i autohtonu populaciju, jer većina njih živi u siromaštvu”, konstatovao je gost podkasta Lali Riaskos, jedan od mladih ekoloških aktivista iz Kolumbije.
Globalni jug, u kojem se nalaze mnoge najsiromašnije zemlje, već plaća ogromnu cijenu, a marginalizovane zajednice u tim regionima vode borbu za opstanak.
U Brazilu, stanovnici favela ne samo da emituju najmanje zagađenja, već su i prvi na udaru klimatskih katastrofa. Njihova realnost je surova: poplave koje odnose improvizovane domove, suše koje ugrožavaju izvore hrane i zagađenje koje dodatno narušava zdravlje. Ipak, finansijska sredstva potrebna za njihovu zaštitu nisu im dostupna. Prema istraživanjima, 492 milijarde dolara godišnje gubi se zbog zloupotrebe poreza, dok bi upravo taj novac mogao finansirati ključne projekte prilagođavanja.
„Zašto bi zajednice na globalnom jugu morale da plate cijenu problema koji nisu izazvale, dok su oni, koji su od toga profitirali, najzaštićeniji?”, pita se Karl Šliter, jedan od voditelja podkasta.
Dok političari i velike korporacije odlažu konkretne akcije, ljudi na terenu već preduzimaju mjere. Marginalizovane zajednice ne čekaju spas – one već razvijaju sopstvene strategije prilagođavanja.
„U Brazilu, najugroženije zajednice, poput favela, najmanje zagađuju, ali su one te koje plaćaju cijenu, bukvalno, svojim životima. Jedan praktičan primjer onoga što radimo u zajednici jeste mapiranje rizika. Sa dolaskom ljeta i obilnih kiša, formirali smo grupe koje identifikuju područja podložna poplavama i klizištima. To nam pomaže da napravimo planove evakuacije i označimo sigurne rute, pokazujući gdje potražiti sklonište u slučaju vanredne situacije. Iako imamo malo resursa, ovaj zadatak obavljamo zajedničkim snagama”, kaže mladi aktivista iz Brazila, Mateus Fernandes.
Vlade i međunarodne organizacije imaju odgovornost da slušaju i podrže lokalne inicijative, a njihova iskustva i znanja moraju biti prepoznata i podržana kroz zvanične politike. Kako klimatske promjene postaju sve ozbiljnije, uključivanje ugroženih zajednica u donošenje odluka o klimatskoj adaptaciji postalo je neizostavna moralna obaveza, jer klimatska kriza nije samo ekološki problem – to je i pitanje pravde.
Milena Maglovski – Energetski portal