Gubitak je naglasio kritičnu ulogu koju su ove ptice imale u uklanjanju mrtvih životinja u zemlji koja vrvi stokom. Indija ima više stoke nego bilo koja druga zemlja, više od pola milijarde, uključujući 300 miliona krava. To se prevodi u mnogo životinjskih leševa, posebno u zemlji sa hinduističkom zabranom konzumiranja kravljeg mesa, siromašnim seoskim farmerima i ograničenom infrastrukturom za suočavanje sa ogromnim brojem mrtvih životinja.
Poljoprivrednici čije krave prestanu da proizvode mlijeko često puštaju životinje da se brinu same za sebe. Sudarshan i Frank procjenjuju da u Indiji ima oko 30 miliona mrtve stoke godišnje. U prošlosti, lešinari su bili ključ za suočavanje sa ovom planinom leševa veličine Everesta. Pošto su lešinari iznenada nestali, šta bi to značilo za javno zdravlje?
Da bi potražili potencijalne efekte, ekonomisti su uporedili statistiku ljudske smrti u dijelovima Indije koji su nekada bili stanište lešinara sa oblastima u kojima lešinari ranije nisu pronađeni. Rezultati su bili upečatljivi. Počevši od sredine 1990-ih, baš kada je diklofenak počeo da se širi, stopa smrtnosti je počela da raste na mjestima gdje su lešinari živjeli, ali ne i na mjestima bez lešinara. Ta viša stopa je bila na platou ranih 2000-ih, otprilike u vrijeme kada je populacija lešinara dostigla najnižu tačku.
Sve u svemu, gubitak lešinara se poklopio sa povećanjem od 48 smrtnih slučajeva na svakih 100.000 ljudi u mjestima koja su nekada bila utočište lešinara, objavili su ekonomisti u nacrtu dokumenta koji će se pojaviti u American Economic Reviev. Iako bi to moglo zvučati kao relativno mali broj, u mnogoljudnoj Indiji to znači više od 104.000 dodatnih smrtnih slučajeva svake godine između 2000. i 2005. godine, otkrili su ekonomisti. Na ekonomski način, oni su izračunali da to predstavlja gubitak od skoro 70 milijardi dolara godišnje, na osnovu procijena dolarske vrijednosti ljudskog života u Indiji.
“Bili smo iznenađeni veličinom efekta“, napisao je Frank u mejlu. ““Ali nakon detaljnijeg proučavanja drugih studija koje su otkrile slične sefekte od poboljšanja sanitarnih uslova, mislimo da je veličina učinka vrlo razumna.”
Ekonomisti ukazuju na nekoliko potencijalnih razloga zašto bi gubitak lešinara mogao da dovede do smrti većeg broja ljudi. Višak mrtvih životinja okrivljen je za porast populacija divljih pasa, koji se hrane leševima. Zauzvrat se smatralo da povećava rizik da ljudi dobiju bjesnilo od ujeda pasa. Istraživači su otkrili nagli porast prodaje vakcina protiv bjesnila u Indiji počevši od 1996. godine – upravo kada je diklofenak postao široko rasprostranjen.
Podaci o kvalitetu vode takođe su pokazali povećanje zagađenja vode u urbanim oblastima u kojima su nekada živjeli lešinari, što je potencijalna veza sa kontaminacijom od raspadnutih leševa.
Istraživači procjenjuju da bi broj smrtnih slučajeva od 2000. do 2005. mogao biti više od 500.000 ljudi. Ali malo je razloga da se misli da su se stvari promijenile na bolje. Broj lešinara se nije vratio, dijelom zato što se toksični lijekovi protiv bolova i dalje koriste, uprkos vladinoj zabrani, primjećuju ekonomisti. Malo je urađeno da se pronađe način da se izbori sa svom uginulom stokom, kao što je izgradnja spalionica. Ako se ništa mnogo nije promijenilo, to bi moglo značiti da je skoro 2,5 miliona ljudi u Indiji umrlo od 2000. godine zbog gubitka lešinara.
Rješavanje problema s uginulom stokom neće biti lako. Sudarshan i Frank procjenjuju da bi moglo koštati skoro 800 miliona dolara godišnje za rad da se dovoljno spalionica izbore sa svim uginulim životinjama, a to ne uključuje štetu od zagađenja vazduha izazvanog svim spaljivanjem.
Ali s obzirom na ljudske i ekonomske posljedice nečinjenja, čak i rješenje koje je skupo zvuči kao jeftino.
„Mislimo da promjena načina na koji se postupa sa mrtvim životinjama (kroz sahranu ili spalionice) ima smisla s obzirom na veliki uticaj na zdravlje koje smo procijenili“, napisao je Frank.
U međuvremenu, postoje neki mali tračci nade za lešinare u Južnoj Aziji. Indijska vlada proširila je svoje zabrane na nekoliko drugih lijekova protiv bolova za koje se pokazalo da su otrovni za lešinare. No tajne provjere u indijskim apotekama i dalje pokazuju da su zabranjeni lijekovi široko dostupni, govore iz Saving Asia’s Vultures from Extinction (SAVE), koalicije za očuvanje lešinara. Grupa bilježi određeni uspjeh u nastojanjima da se stvore zone “sigurne za lešinare” kombinacijom provedbe i obrazovanja javnosti, posebno u susjednom Nepalu.
Ali broj lešinara u Indiji i dalje je užasno nizak. Za sada će ljudi vjerovatno nastaviti umirati zbog nestašice ove nekad vrijeđane ptice.
Frank, et. al. “Društveni troškovi kolapsa vrsta Keystone: dokazi o smanjenju broja lešinara u Indiji.” American Economic Review. 23. jula 2024.
Izvor: Anthropocene magazin
Prevod i obrada Impuls portal
