“Zmije su ugibale na vrućinama, bez ikakvih stabala da im pruže hladovinu. Sjeo sam i plakao nad njihovim beživotnim tijelima. Upozorio sam lokalni šumski odjel i zamolio ih da posade drveće. Rekli su da ovdje ništa ne bi naraslo, ali su predložili da sam pokušam posaditi bambus.”
Prvim danom proljeća ispratili smo ujedno i obilježavanje Svjetskog dana šuma, a kada se govori o šumama trebalo bi se govoriti i o jednoj inspirativnoj priči koja je započela prije mnogo godina i koja pokazuje da nije danas sve tako crno kod spomena prirode.
Uništavanje šuma je jedan od velikih indijskih problema s katastrofalnim posljedicama: neplodnost zemlje, povećanje erozije tla, smanjenje poljoprivredne proizvodnje i devastiranost flore i faune.
Jedan čovjek je odlučio nešto promijeniti. Jadav “Molai” Payeng je započeo svoj projekt sadnje drveća 1979. još kao tinejdžer, a danas je rezultat toga svega džungla na mjestu nekadašnje pustinje riječnog otoka Majuli na rijeci Brahmaputri.
Molai se odlučio na taj potez nakon oglušivanja lokalnih vlasti na problem deforestacije.
“Zmije su ugibale na vrućinama, bez ikakvih stabala da im pruže hladovinu. Sjeo sam i plakao nad njihovim beživotnim tijelima. Upozorio sam lokalni šumski odjel i zamolio ih da posade drveće. Rekli su da ovdje ništa ne bi naraslo, ali su predložili da sam pokušam posaditi bambus. Nitko nije bio zainteresiran”, riječi su Jadav “Molai” Payenga, o kojem se danas snimaju dokumentarci i koji je inspiracija čak i za animirane filmove.
Kad je počeo sa sadnjom, Molai je bio potpuno izoliran od ostatka društva. Sjemenke je sadio ručno, svakodnevno ih zalijevajući. Nekoliko godina truda poslije, područje se pretvorilo u šipražje bambusa.
Poslije je odlučio posaditi druga stabala. Sa sobom je ponio čak i mrave, gliste, termite i druge kukce zbog toga da podignu kvalitetu tla. To je bilo ispravno, jer su uz rahljenje te životinje poboljšale i kemijski sastav tla izlučujući određene enzime. Riješio je i problem navodnjavanja, a vegetacija je postajala sve raznolikija.
Kako su godine prolazile, nekoć pusto područje postalo je stabilan ekosustav ne samo s puno biljaka, nego i životinjskih vrsta, uključujući ugrožene životinje poput jednorogog nosoroga i bengalskog tigra. Nakon 12 godina tamo su prvi put viđeni strvinari, čak i ptice selice.
Nažalost, lokalni stanovnici su ubili nosoroga, a pojavili su se problemi sa slonovima koji su uništili dio kuća i s tigrovima koji su ubijali perad, no to je riješeno prirodnim putem, jer se pojavila i populacija jelena.
Vlasti u Indiji su saznale za Molaijev projekt tek 2008. godine. Tek tada je pomoćnik za očuvanje šuma Gunin Saikia prvi put upoznao ovog nevjerojatnog čovjeka.
“Bili smo iznenađeni kad smo pronašli tako gustu šumu. On tretira drveće i životinje poput vlastite djece. Vidjevši to, odlučili smo mu pomoći. Da je bio u bilo kojoj drugoj zemlji, od njega bi napravili heroja”, rekao je Gunin Saikia, pomoćnik za očuvanje šuma Indije. Sada ta šuma nosi i ime Molai, po svom tvorcu.
2012. godine, Molai je službeno nagrađen za svoje ogromno dostignuće, a svoju priču je podijelio s javnošću u nadi da će njegov rad inspirirati ljude diljem svijeta.
Molai živi i dalje jednostavnim životom od stočarstva sa svojom obitelji, a nađe se svjetskih donacija za pošumljavanje u čemu mu pomažu četiri zaposlenika. Tvrdi da će to raditi do posljednjeg daha i da je u svojoj šumi najsretniji čovjek na svijetu.
geek.hr
