Živimo u vremenu ekologije te smo svakodnevno svjedoci da nas svi mediji, novine, radio i televizija upozoravaju na mnoge vidove zagađenja u našoj sredini, odnosno o ekološkoj ugroženosti. Najčešći vidovi zagađenja su razni štetni dimovi iz tvornica ili zapaljenih smetlišta, curenja kemikalija u vodotoke i na tlo, pretjerana uporaba mineralnih gnojiva i pesticida, koji se kasnije koncentriraju u hrani.
Suvremena saznanja i znanstveni krugovi, naročito u posljednjem desetljeću prošlog stoljeća počeli su nas upozoravati na vrlo veliku opasnost, u novije vrijeme i značajnim kampanjama protiv nekontroliranog prometa genetski modificiranim organizmima, koji predstavljaju samo jedan od mogućih oblika genetskog zagađivanja. Ipak, u našem okruženju i pored pojavljivanja GMO usjeva zadnjih godina, imamo mnogo drugih genetskih zagađivača. Slobodno možemo reći da u Europi, pa i kod nas, već stoljećima živimo s ovim zagađenjem. Kako onda možemo reći da ovo nevidljivo zagađenje ima negativan utjecaj na čovjeka i okolinu u kojoj živimo?
Prednost domaćih vrsta
Da bi se moglo bolje razumjeti u čemu je problem, moramo se vratiti malo u povijest te kroz nekoliko primjera pokušati objasniti ovaj fenomen. Čovjek je u svom povijesnom razvoju prešao put od sakupljača i lovca do ratara. Još u neolitskom periodu počinje s razmjenom sjemena žitarica i drugog bilja. Tako je počeo nezaustavljivi proces prenošenja, odnosno svjesnog preseljenja biljaka s ciljem zadovoljenja ljudskih potreba. U početku biljke, a kasnije i životinje, vrlo brzo mijenjaju svoje stanište te prelaze s jednog na druga područja. Također, uspješno prolaze kroz procese aklimatizacije i počinju se širiti u novoj sredini. Mnoge od njih vrlo često stupaju u reprodukcijske odnose i križaju se s autohtonim vrstama te kroz proces introgresije razmjenjuju genetički materijal i lagano uništavaju autohtoni genofond. Gubitak je velik, jer je autohtoni genetički materijal visoko adaptabilan na sve promjene, a njegovim gubitkom novonastale introgresirane populacije postaju jako labilne i osjetljive na sve promjene u okolini. U slučaju jačih poremećaja te nove populacije nestaju uz katastrofalne posljedice. Primjer je propadanje nekih vrsta ili sušenje šuma kojima smo svjedoci u zadnjem desetljeću.
U početku razvoja čovječanstva ovaj proces je bio jako slab, ali razvojem trgovine, proizvodnje, otkrićem plovnih putova za Aziju i Ameriku te potražnjom za nečim ekskluzivnim, počinje i intenzivna razmjena biljnog materijala. Kulminacija je praktički bila početkom dvadesetog stoljeća, mada su i danas, u eri globalne trgovine, takvi procesi intenzivirani.
Opasnost lošeg gena
Zbog nekontroliranoga unošenja brojnih vrsta biljnog materijala polako je došlo do toga da za određene vrste nismo u mogućnosti odrediti njihovo podrijetlo. Veći problem je nastao kada je došlo do nekontroliranih križanja autohtonih i alohtonih vrsta te pojavom njihovih križanaca u prirodi. S ovim problemom se intenzivno susrećemo u zadnjih 100 godina u šumarstvu, kada se počinje s prvim pošumljavanjima goleti, a jedan od primjera može biti Trebević kod Sarajeva. Tada počinje nekontrolirano unošenje stranih vrsta, odnosno istih vrsta ali druge genetske konstitucije, najčešće vrlo loše genetske strukture. Za primjer se može navesti obični bor, koji je zasađen na lokalitetu Prvog šumara, koji je podrijetlom iz Vestfalije. S obzirom na to da je taj bor zasađen prije sto godina, već niz godina cvjeta i daje sjeme te polako počinje širiti svoju lošu genetičku strukturu. S druge strane, naše vrlo kvalitetne populacije bijelog bora na Igmanu, Nišićkoj visoravni i Ravnoj Romaniji, relativno su blizu, a odstojanja ne predstavljaju nikakvu barijeru za širenje lošeg genofonda. Treba znati da se sjeme i pelud mogu prenijeti i po nekoliko stotina kilometara uz pomoć vjetra.
U takvim slučajevima naša intervencija bi se pokazala beskorisnom jer zasad ne možemo odrediti u kojem se pravcu proširio strani genofond te na koji način će djelovati. Jednom ušli kroz introgresiju, geni ostaju stalno prisutni u populaciji jer mi nismo u mogućnosti odmah odrediti u kojem su stablu skriveni, koliko ih je, pa se oni kasnije dalje slobodno šire. Tako možemo ostati samo nijemi promatrači, uz želju da se ne dogodi najgore – sušenje šuma i nestanak naših autohtonih vrsta.
Posebnu prijetnju u novije vrijeme predstavlja prava epidemija korištenja raznog genetski neprovjerenog hortikulturnog materijala. U trci za egzotikom u svojim vrtovima mnogi od nas zaboravljaju kakvu opasnost predstavlja taj materijal za naše prirodne šume i autohtoni genofond kad se počne širiti njegova genetska struktura. Tako neželjeni genetski materijal stiže u naše krajeve, uz najbolje želje za prosperitet, jer mnogi od aktera ovog procesa nisu raspolagali suvremenim saznanjima. One koji su nesvjesno griješili u najboljim namjerama prije 20 i više godina može se opravdati, ali što reći na sadašnje greške, kad imamo dovoljno saznanja o tome što nas očekuje?
Ipak je potrebno znati da u početku, kada uneseni biljni materijal još nije fiziološki zreo, odnosno ne cvjeta i ne daje sjeme, ne predstavlja nikakav problem. Problemi nastaju kasnije prenošenjem gena iz tih individua, iz umjetnih nasada, pomoću peludi i sjemena prema našim autohtonim populacijama. To je u znanosti poznato kao tok gena i za sada je nekontroliran proces.
Pored rečenog, unesene egzotične vrste se ponašaju i na drugi način. Ako su iz sličnih uvjeta sredine u koju su unesene, obično pokazuju visok stupanj adaptabilnosti, odnosno prilagodljivosti te tako narušavaju prirodni biodiverzitet vrsta, odnosno biološku strukturu. Vrlo često smo svjedoci da se te unesene vrste ponašaju vrlo agresivno u odnosu na autohtone, iako kasnije pokazuju niži stupanj otpornosti. Tako postoji mnogo primjera da nakon malih promjena obično propadaju i pored sve iskazane agresivnosti. Razlozi propadanja su često napadi patogena ili štetnih kukaca, ili pak nagle promjene u uvjetima okoliša. Kako su prije toga potisnute autohtone vrste koje su na ovakve promjene pokazivale određeni stupanj otpornosti, na tim mjestima ostaje slobodan prostor koji je kasnije izložen raznim čimbenicima erozije. Često taj prostor ponovno zauzima neka od agresivnih introduciranih vrsta te se ciklus nestajanja autohtonih vrsta nastavlja.
Problem današnjice – GMO
Poseban problem u novije vrijeme, naročito zadnjih deset godina, predstavljaju genetički modificirani organizmi, odnosno biljke sa svojim transgenima, popularno rečeno GMO. Tako smo prošle godine bili svjedoci uništavanja polja s genetski modificiranom sojom u Posavini, jer je zaprijetilo nekontrolirano širenje transgena u druge sorte. Šumarstvo također nije pošteđeno ovog, pa rizik uključivanja transgena među šumskim drvećem može biti u neželjenom širenju transgena u prirodnim populacijama. Znanstvenici su svjesni ovog velikog problema te su sebi zbog etičnosti i održanja autohtonog genofonda postavili zadatak da se pokuša s proizvodnjom individua s muškom i ženskom sterilnošću, da bi se izbjeglo širenje neželjenih transgena preko peludi i sjemena u prirodne populacije, odnosno da bi se zaštitio prirodni autohtoni genofond.
Svojim obično nesvjesnim djelovanjem, čovjek sve svoje aktivnosti usmjerava poboljšanju uvjeta sredine. Ipak, on je kroz povećanje i poboljšavanje prinosa u poljoprivredi i šumarstvu veoma negativno utjecao na nestanak autohtonog genofonda. Na taj način ga je ugrozio do te mjere da su neke od vrsta nestale ili dovedene skoro do potpunog nestanka, bilo da je riječ o poljoprivrednim kulturama ili šumskim vrstama. Tim svjesnim i nesvjesnim aktivnostima na ugrožavanju genofonda čovjek je ostvario malu dobit, a izgubio je nemjerivu vrijednost.