Posljednje slobodne rijeke Evrope nalaze se na Balkanu. Sada im prijeti uništenje zbog “pojedinaca koji žele profitirati”, ali i politike da Evropi treba više obnovljivih izvora energije. Šta se zaista krije iza svega?
Autor Aida Sofić Salihbegović za Deutche Welle
„To je spomenik ljudskoj gluposti.” Ovim riječima mještani sela Idbar opisuju istoimenu betonsku branu (na naslovnoj fotografiji) u blizini njihovog sela.
Glomazna brana usred slikovitog pejzaža, desetak kilometara udaljena od Parka prirode Blidinje, smještena je u podnožju planine Prenj. Izgrađena je za vrijeme bivše Jugoslavije radi zaustavljanje nanosa rijeke Bašćice u obližnje Jablaničko jezero nastalo pregrađivanjem rijeke Neretve. Brana nikada nije poslužila svojoj svrsi, jer se u koritu ove male rijeke, iste godine kada je i napravljena, 1959. akumulirala velika količina vode usljed čega je došlo do pucanja brane. Danas, kroz pukotinu na brani slobodno teče ta ista rječica Bašćica prkoseći masivnom, preko 30 metara visokom betonskom zidu.
U ovoj priči o borbi između prirode i čovjeka, nije teško zaključiti ko je pobjednik, a ko gubitnik.
„Dežurali smo ispred mašina 325 dana i noći“
Protesti protiv izgradnje hidroelektrane na rijeci Željeznici
U zemljama Balkana u posljednje vrijeme mnogo je ovakvih priča. Jer, kako stručnjaci upozoravaju, svakoj rijeci i potoku prijeti uništenje u narednih nekoliko godina. Jedina razlika je da se sada borbe vode između mještana na strani prirode, i bagera – na strani politike, investitora i profita pojedinaca.
„2009. godine su došli prvi strojevi u kanjon rijeke Željeznice u Gotušu”, za DW govori Robert Oroz predsjednik organizacije Eko Gotuša, nastale za vrijeme otpora mještana protiv izgradnje mini hidroelektrane (MHE) kod Fojnice u BiH. Otpor građana je trajao sve do 2013. godine. „Trpili smo strašne pritiske od političara i policije“, prisjeća se Oroz petogodišnje borbe protiv, kako kaže, korumpirane vlasti.
„Investitor u Fojnici je bio čovjek koji je već optužen za organizirani kriminal, ali je blizak vladajućim strukturama. I da sve bude još gore, načelnik je samostalno davao saglasnost, bez da uopšte pita mjesnu zajednicu.”
Građani sela Gotuša dežurali su ispred mašina 325 dana i noći: „Nismo htjeli odustati od naše rijeke“, priča Robert Oroz.
Iako je sud 2013. poništio okolinsku dozvolu, prekinut je i ugovor o koncesiji, a mašine se povukle, mještani su i dalje na oprezu, sve dok, kako kaže Oroz, minihidroelektrana ne bude izbrisana iz prostornog plana. „Tek tada ćemo biti malo spokojniji.”
„Niko nije znao šta se sprema”
Žene Kruščice: Još uvijek nismo odustale, jer koncesioni ugovor i dalje važi
Oprezne su i žene Kruščice, koje su 2017. godine svojim tijelima zaustavile izgradnju MHE na istoimenoj rijeci Kruščici, koja pitkom vodom napaja Vitez i Zenicu i nalazi se u zaštićenom području u centralnoj BiH.
„Sve se radilo u tajnosti. Niko od mještana sela Kruščica nije znao šta se sprema“, govori za DW Tahira Tibold, predsjednica Mjesne zajednice Kručšica.
Ove aktivistikinje, koje su građani i mediji kasnije nazvali „Hrabre žene Kruščice“, dežurale su danima i noćima kada su čule da se na „njihovoj rijeci” planiraju izgraditi dvije mini hidroelektrane (MHE). 24. avgusta prošle godine na mostu koji se danas zove „Most hrabrih žena Kruščice“ vlasti su pokušale upotrebom sile da obezbijede uslove za izgradnju. „50 žena se povezalo na mostu i nije dopuštalo prolazak mašinama. Ali, na njih je to jutro poslano 75 policajaca, među kojima su bili i pripadnici specijalne jedinice”, prisjeća se Tahira.
Nakon toga mještanke nisu odustale od svog otpora. Upravo suprotno. Dežure su nastavljene, a pokrenut je i sudski postupak. Sud je u junu 2018. poništio okolinsku dozvolu za izgradnju MHE na istoimenoj rijeci.
Međutim, žene Kruščice još uvijek dežuraju 24 sata dnevno. „Nismo odustale, jer koncesioni ugovor još uvijek postoji“, priča predsjednica mjesne zajednice i dodaje da će se 24. avgusta obilježiti godinu dana prikazivanjem filma “Blue Heart” čija je tematika upravo izgradnja hidroelektrana širom Balkana.
„Političari žele da profitiraju“
91 posto hidroelektrana su male hidroelektrane za koje ne treba studija uticaja na okoliš
„Koja bi bila svrha života na tim prostorima ukoliko ne bi bilo rijeke? Studije uticaja na okoliš nisu rađene. Niko ne zna kakve bi bile posljedice izgradnje HE. Kuda bi išle podzemne vode? Da li bi presušili rezervoari naše pitke vode? To niko nije istraživao”, objašnjava Robert Oroz iz organizacije Eko Gotuša svoje brige.
Inače, za mini hidroelektrane, studija uticaja na okoliš nije neophodna da bi se dobila dozvola za građenje. U tom smislu, slučaj rijeka Željeznice i Kruščice nije usamljen, jer na balkanskim rijekama, planirana je izgradnja 3.000 hidroelektrana od kojih je 91 posto mini hidroelektrana.
„Posljednjim slobodnim rijekama Evrope prijeti cunami hidroelektrana”, upozorava Ulrich Eichelmann iz organizacije RiverWatch sa sjedištem u Beču.
Za ovaj cunami prvenstveno su krive korumpirane vlasti država Balkana, objašnjava on: „Slobodna rijeka teče za svakoga. Ali, u trenutku kada vlada da koncesiju nekome, voda teče samo za njega. To je privatizacija opšteg dobra i trenutno se od Slovenije do Grčke događa najveća takva vrsta privatizacije u Evropi”.
„Vlasti pogoduju privatnim interesima pojedinaca, inspekcijski organi ne rade svoj posao, a studije uticaja koje se rade nisu dovoljno kvalitetne. S druge strane, neki političari preko nekog drugog, imaju i svoje hidroelektrane. Ali za to nema konkretnog dokaza“, objašnjava Jelena Ivanić iz Centra za životnu sredinu Banja Luka dodajući da su jako često koncesionari bliski vladajućim strukturama.
Slučaj korumpirane vlasti u BiH nije usamljen. U Albaniji vlasti lažiraju procjene uticaja na životnu okolinu: „Vlada nikad ne obiđe ta mjesta, nego samo napišu izvještaj iz svojih kancelarija, u kojem lažu i varaju, i odobre izgradnju”, objašnjava Eichelmann na primjeru rijeke Vjose u Albaniji, na kojoj je vlada planirala izgradnju 38 brana.
„Političari žele da profitiraju od rijeka i oni pri tome ignorišu sve standarde, nacionalne parkove, zaštićena područja, ljude, ugrožene životinjske i biljne vrste. Više od trećine svih 3.000 planiranih hidroelektrana bi se trebale izgraditi unutar zaštićenih područja“, upozorava on i dodaje da postoji na stotine investitora sa svih strana svijeta.
Ko finansijski podržava ove projekte?
Ulrich Eichelman na rijeci Vjosi u Albaniji: „Kada ne bi bilo subvencija, onda niko ne bi ni gradio branu”
„Svako ko ima novac može biti vlasnik hidroelektrane“, objašnjava Jelena Ivanić i dodaje da se investitorima uloženo jako brzo isplati – kroz nekih sedam godina.
Jedan način finansiranja su finansijske institucije – World Bank, Evropska banka za obnovu i razvoj (EBDR), Evropska investiciona banka, ali i komercijalne banke – Societe Generale iz Francuske, Uni Credit iz Italije, Raiffeisen i Erste Bank iz Austrije, te KFW iz Njemačke.
“Generalni stav je da se treba boriti protiv globalnog zatopljenja i da nam trebaju obnovljivi izvori energije. Zbog toga, ove institucije te projekte i finansiraju – jer je za njih to obnovljiva energija. Ali energija iz hidroelektrana nije obnovljiva, jer pejzaž i priroda nisu obnovljivi”, objašnjava Eichelmann, koji je i sam odrastao na rijeci u Njemačkoj.
“Praviš se da pomažeš okolini uništavajući prirodu. To ne funkcioniše tako”, dodaje on.
Drugi način finansiranja je kroz subvencije, koje su finansirane od strane građana preko računa za električnu energiju. „Trenutno već ima toliko energije, da je cijena jednog kilovat sata tri eurocenta. To je tako malo, da niko ne bi gradio mini hidroelektranu, jer bi mu trebalo više od 100 godina da mu se vrati investirano. Međutim, tu u igru ulaze vlade, koje žele podržati obnovljive izvore energije i zbog toga daju subvencije za one koji žele izgraditi hidroelektranu. Na primjer u BiH se dobije 9-10 centi po kilovat satu, što je 3 puta više od tržišne cijene”, objašnjava Eichelmann.
„Kada ne bi bilo subvencija, onda niko ne bi ni gradio branu”, upozorava ovaj stručnjak.
“Screaming Woman”: Djelo zagrebačkog aktiviste i umjetnika Luke Tomca dio je dokumentarnog filma “Blue Heart” podržanog od strane brenda Patagonia
Različiti interesi EU
Sve balkanske zemlje, ili većina njih, želi u EU. Na pitanje koliko im ovakvo ponašanje i nepoštivanje prirode može odmoći u pristupu EU, Eichelmann odgovara: „Iz EU perspektive neprihvatljivo je da države uništavaju vrijednosti koje će se morati štititi kada države budu dio EU. Ali to je samo pola priče, jer u EU postoje i drugi interesi. Tu su grupe koje se zalažu za to da do 2020. bude 20 posto obnovljivih izvora energije, bez obzira na bilo šta i bilo koga. S druge strane, tu su grupe za zaštitu okoline, ali one su preslabe da se bore”, objašnjava on i dodaje da Evropska komisija ima veliki uticaj i da je se mora uvjeriti da su balkanske rijeke vrijedne.
Dok se Evropska komisija ne uvjeri da su balkanske rijeke „najvrijednije blago Evrope”, projekti izgradnje hidroelektrana se završavaju, a planiraju se novi. U Jablanici se ovih dana planira izgradnja dvije MHE na rijeci Doljanki. Investitor: poznati bh. košarkaš Mirza Teletović. Građani su se već počeli buniti.
„Teletović misli da će time pomoći lokalnoj zajednici. Međutim, on joj može samo odmoći“, upozorava Jelena Ivanić iz Centra za životnu sredinu.