Foto: CZZS
Kretanjem društva ka zelenoj tranziciji neizbježno je govoriti o pravdi, moći i čija se vizija uvažava na tom putu. Termin pravedna tranzicija je sveprisutan u javnom prostoru i politikama, ali stanje na terenu je tako, bar u Bosni i Hercegovini, da se mora postaviti pitanje, koliko je ona zapravo pravedna i rodno ravnopravna.
Piše: Jelena Jevđenić
Na dvodnevnoj Eko-fem konferenciji pod nazivom „Doprinos žena procesu energetske tranzicije u BiH“, koja je krajem februara održana u Maglaju, pitanje energetske tranzicije i rodne ravnopravnosti bilo je u centru diskusije.
Energetsko siromaštvo u BiH
Proizvedena obnovljiva energija u BiH je profit pojedinca. Od pandemije malih hidroelektrana, koje su nanijele ogromne štete bosanskohercegovačkim rijekama, vjetroelektrana i sada najezde solarnih elektrana, sve je u vlasništvu pojedinih investitora. Koncesione naknade su sramno male za ove projekte, a investitori nisu dužni niti jedan postotak proizvedene obnovljive energije ostaviti u BiH.
Istovremeno, između 30 i 40 posto građana i građanki Bosne i Hercegovine su u stanju energetskog siromaštva, a u naglašenom riziku od energetskog siromaštva su samohrane majke, domaćinstva u kojima žive samo žene ili domaćinstva u kojima su žene jedine koje privređuju.
Podaci su to publikacije „Rodna ravnopravnost u zelenoj tranziciji u Bosni i Hercegovini: Analiza mjera za unapređenje energetske efikasnosti“, koju je predstavio Boriša Mraović, jedan od autora ove publikacije na Eko-fem konferenciji u Maglaju.
U publikaciji je analizirana pomoć za koju je Evropska unija izdvojila 70 miliona eura bespovratne pomoći za ublažavanje rizika od energetskog siromaštva BiH. Analiza mjera podrške namijenjenih domaćinstvima je pokazala da nisu bile rodno osjetljive i da nisu uzele u obzir ni rodne, ali ni druge faktore koji utiču na razinu energetskog siromaštva. Pozivi nisu predviđali afirmativne mjere za domaćinstva koja vode žene niti administrativne olakšice za ranjive kategorije.
Energetsko siromaštvo predstavlja duboko ukorijenjenu društvenu, rodnu i demokratsku nepravdu, koju je moguće razumjeti jedino kroz perspektivu brige i društvene reprodukcije, navela je univerzitetska profesorica i aktivistkinja inicijative Eko-fem BiH Jasmina Husanović.
„Energetsko siromaštvo se i dalje često pogrešno tretira kao izoliran socijalni problem, umjesto kao rezultat strukturnih odluka u energetskom sistemu. U energetski siromašnim domaćinstvima žene su primarne menadžerice oskudice: prilagođavaju režime grijanja, reorganiziraju kućanske aktivnosti kako bi uštedjele energiju i preuzimaju sav emocionalni stres povezan s nemogućnošću osiguravanja osnovnog komfora porodici. Energetsko siromaštvo je simptom krize društvene reprodukcije, gdje se stabilnost sistema održava kroz iscrpljivanje ženskog rada i tijela“, naglasila je Husanović.
Azra Kešetović Fazlić iz Eko-fem BiH inicijative istakla je da energetska tranzicija u BiH neće biti pravedna ukoliko ne bude feministička, demokratska i lokalno ukorijenjena.
„Energija je pitanje brige, rada, zdravlja i moći. Model pravedne tranzicije mora biti rodno osjetljiv, socijalno pravedan, demokratski upravljan i zasnovan na javnom dobru“, dodala je ona.
„Energija nije samo ekonomski resurs nego infrastruktura održavanja života, energetska sigurnost države ne smije da se gradi nauštrb energetskoj nesigurnosti njenih najsiromašnijih građana“, dodala je Husanović.
Azra Kešetović Fazlić, Jasmina Husanović; Foto: CZZS
Ekofeminističke politike nisu samo povećanje zastupljenosti žena na pozicijama donošenja odluka, već se postavlja pitanje na koje načine se oblikuje energetska politika i za koga.
„Potreban je zaokret prema demokratskoj tranziciji usmjerenoj na društvenu brigu. Bez ovakvog pristupa, energetska tranzicija će ostati proces koji se odvija „preko leđa“ najranjivijih, umjesto da bude sredstvo za postizanje šire društvene pravde“, zaključila je Husanović.
Velike bitke „malih“ ljudi
Na konferenciji su ekološki aktivisti i aktivistkinje podijelili iskustva svojih borbi u zajednicama, koje su pogođene zagađenjem, privatnim rudnicima i geološkim istraživanjima.
Jelena Topić iz inicijative „Prijedor se buni“ ispričala je borbu građana i stanje u mjestu Bukova Kosa nadomak Prijedora, gdje već godinu dana privatni rudnik izvlači lignit u naseljenom mjestu.
„Na Bukovoj Kosi lignit koji se rudari sadrži velike količine sumpora, i do 15 posto. Firma „Drvo eksport“ je na divlje, bez dozvola, plana i standarda, počela da kopa. Napravili su veliku štetu. Oni su samo upali s mašinama i krenuli da kopaju. Kada su tek počeli kopati, grupa aktivista i mještani iz Bukove Kose su upozoravali šta može biti i da se narod treba pobuniti, međutim, to se tada nije desilo, desilo se tek u martu prošle godine, kada smo mi organizovali proteste u Prijedoru i kad je već napravljena šteta. Oni su i tada radili bez ekološke dozvole“, navela je ona.
Topić je dodala da su aktivisti upozoravali na zagađenje i štetu koja će se desiti zbog rada rudnika i koja neće biti lokalna.
„Kada je došla zima, Prijedorčani su počeli da žive ono na šta smo mi upozoravali. Užasna zagađenja vazduha, to nije samo smrad, to je utisak gušenja u Prijedoru. Imamo uređaj za mjerenje kvaliteta vazduha u Prijedoru i jedan u Bukovoj Kosi. Tih 300 jedinica 2,5 PM čestica je alarmantno za zdravlje stanovništva i tada bi se svaka vlast trebala uključiti i poduzeti neke mjere, kao na primjer da zaustave rad rudnika. 300 jedinica je vrlo alarmantno, a u Prijedoru je taj koeficijent dostizao do 956 jedinica“, naglasila je Topić.
Dodala je da su kamioni koji odvoze lignit vidno pretovareni, nisu pokriveni ceradom i da se lignit rasipa po cesti, te da su putevi uništeni i da je napravljeno nekoliko klizišta, gdje postoji mogućnost da će se odroniti.
„Mi nismo uspjeli da spriječimo kopanje, jesmo u nekoliko navrata usporili procese, a vlast nije poduzimala nikakve jasne korake da zaštite građane“, istakla je ona.
Prošle godine i građani i građanke u Kaknju su se pobunili nekoliko puta.
Maksuma Topalović iz inicijative „Kakanj ustaje“ navela je da su se ljudi u Kaknju pobunili iz više razloga.
„Godinama traje nezadovoljstvo, jer se Kakanj predstavlja kao industrijski razvijena sredina, ima termoelektranu, tvornicu cementa, svi su ljudi sretni. Imali smo i promociju Kaknja kao poslovno privlačne zajednice, koja pomaže domaćim i stranim investitorima da započnu velike biznis i stvarno smo dobili jedan veliki, ogroman biznis, a to je izgradnja tvornice za preradu animalnog otpada. Onda smo saznali da to nije samo tvornica za preradu animalnog otpada, već i spalionica za različite kategorije otpada koji je štetan za građane, a predstavili su se kao novi uspješan biznis u Kaknju. Ne treba nam nikako neki novi zagađivač“, rekla je Topalović.
Ona je dodala da u Kaknju, pored zagađenog vazduha i tvornice za preradu animalnog otpada, imaju problema i s gradskom deponijom.
Jelena Topić, Maksuma Topalović i Zoran Poljašević; Foto: Impuls
„Naša gradska deponija je 2012. godine dobila nalog za zatvaranje od Federalnog ministarstva okoliša i turizma. Nikad nije zatvorena. Ta deponija nema ni okolinsku dozvolu za zbrinjavanje animalnog otpada, a koristi se i za to. Ne bi bio toliki problem da je to lokalni otpad, ali naša deponija dovozi iz 5-6 drugih gradova animalni otpad, naplaćuje tu uslugu, a nema dozvolu“, navela je Topalović.
Ona je istakla veliki protest građana kada je u februaru prošle godine, na sjednici općinskog vijeća, donesena odluka o poskupljenju komunalnih usluga za 58 posto. Sjednica je bila 27. februara, a građani su dobili račune za cijeli mjesec.
„Preko društvenih mreža pozvali smo ljude da izađu na skup 8. marta i to je bio najveći skup u Kaknju. Nijedna politička partija nije uspjela toliko ljudi da okupi. Na taj skup su došli oni koji misle svojom glavom. Izašli su zbog nepravde. Nismo dozvolili nijednom političaru, pogotovo ako ima funkciju, da govori na tom skupu. Oni imaju svoja mjesta, svoje sale i govornice. Imali smo još 7 skupova“, dodala je ona.
Prema njenim riječima, aktivisti i aktivistkinje u Kaknju su borbu s ulice zamijenili pravnom borbom.
„Imamo konkretne zahtjeve. Pokrenuli smo određene inicijative. Podnijeli smo i prekršajne i krivične prijave. Ljudi očekuju da se riješe neki problemi preko noći i nisu spremni za proces. Mi bismo sada trebalo da riješimo za mjesec, dva ono što se trideset godina nagomilalo“.
Zoran Poljašević, aktivista iz Boljanića s Ozrena, ispričao je kako su Ozrenci uspjeli da zaštite ovu planinu od rudarenja.
„Zbog korone nisu mogle biti javne rasprave za Ozren. U jesen 2021. godine, kod nas na Ozrenu počeli su neki kamioni da dolaze, da se probijaju neki pristupni putevi. Mještani nisu ništa znali. Prva faza je bila površinsko uzorkovanje zemlje, a druga faza je bušenje da uzimaju uzorke. U Sočkovcu mještani su saznali da se radi o niklu i kobaltu, da to istražuju. Ta kompanija „Likos“ je tada već listirana bila na australijskoj berzi. Mještani su znali da je to teški metal koji istražuju, da nije ugalj, a čak i s ugljem bi imali probleme velike, ali da ovo može da bude daleko gore. Nisam vjerovao da je to opasan projekat, međutim kad sam vidio podatke, vidio sam da to nije problem za jedno selo već za čitavo područje“, ispričao je Poljašević.
On je rekao da su mještani formirali udruženje i da su se počeli obraćati raznim nivoima vlasti.
„Počeli smo pravnu borbu, slali upite ministarstvima. Tada se vidjelo da investitor nema riješena imovinsko-pravna pitanja. Projekat nam nisu dali, mi smo preko nekih veza dobili projekat i tu smo vidjeli gdje su planirane bušotine, investitor bi morao da ima riješena ili imovinska-pravna pitanja ili dozvolu vlasnika za bušotine. On nije to imao“, dodao je Poljašević.
On je ispričao i kako je lokalna vlast mijenjala mišljenja zbog izbora.
„Lokalna vlast, koja je i izdala te dozvole, promijenila je mišljenje i dala podršku mještanima, jer je bila izborna godina. Mi smo išli po selima, držali edukativne tribine, upoznali ljude sa svime. Zbog ovih argumenata, zbog masovnosti i tadašnje situacije, u maju 2022. to rješenje je ukinuto. Prvi slučaj da se zaustavilo geološko istraživanje“, rekao je on.
Zoran Poljašević je u to vrijeme bio zaposlen u preduzeću „Elektro Doboj“. Zbog javnog istupanja i protivljenja geološkim istraživanjima dobio je otkaz na poslu i to samo dva dana nakon što je na javnoj raspravi 2024. godine, u zgradi Vlade Republike Srpske sa svojim kolegama iz udruženja još jednom javno iskazao protivljenje geološkim istraživanjima i iskopavanju teških metala na planini Ozren.
„Postaje sve jasnije zašto se bune ljudi tamo gdje se otvaraju rudnici teških metala. To je sada jasno nakon ove krize u Varešu, koja još uvijek traje i za koju i ne znamo kako se može sada zaustaviti“, dodao je on.
Uloga žena u nauci i zaštiti prirode
Uloga nauke u zaštiti prirode je jedna od najbitnijih karika u odbrani prirodnih resursa. Bosna i Hercegovina ima mali broj naučnih bioloških podataka i mali broj zaštićenih područja.
U zaštiti prirode naučnice doprinose zaštiti istraživanjem, praćenjem stanja biodiverziteta i razvojem konkretnih rješenja za očuvanje ekosistema.
Emina Šunje, asistentkinja na PMF Sarajevo i predsjednica udruženja ATRA i Branislava Dukić, magistrica šumarstva iz Centra za životnu sredinu, podijelile su svoja iskustva u naučnom radu.
Branislava Dukić, magistrica šumarstva je nakon višegodišnjeg rada u Šumskom gazdinstvu „Borja“ Teslić počela da radi u Centru za životnu sredinu. Nedugo potom, njena istraživanja biodiverziteta rezultirala su jednim novim pronalaskom. Polovinom 2024. godine Dukić je zajedno s kolegama, otkrila novu vrstu leptira u Bosni i Hercegovini.
„Biti žena u šumarstvu, u tom privrednom sektoru, jeste zahtjevno. Vi za razliku od muških kolega, kada završite fakultet, krećete iz minusa“, navela je Dukić i dodala da se zbog zahtjevnosti posla i terenskog rada žene u šumarstvu najčešće pozicioniraju u administraciji, te da je i na fakultetu mali procenat žena koje se odluče studirati šumarstvo.
Njeno iskustvo je drugačije, ona je insistirala na terenskom radu.
„Moje iskustvo u šumarstvu je dobro. Kada sam postala majka, bila sam svjesna toga da ću u tom periodu, kada su djeca mala, izostati s terenskog istraživanja i naučnog rada. Imala sam situacija, kada mi je prvo dijete bilo beba, morala sam da popravljam rad u kratkom roku i onda dovijanje kako to sve uspjeti. Muške kolege to, na sreću, ne prolaze. Znala sam voziti dijete u sjedalici u autu dok ne zaspi, onda parkiram negdje do rijeke, on spava, a ja ponesem laptop i radim. Bile su to teške godine, u smislu ispuniti takav kontinuitet rada i da ostanete u naučnim vodama koliko toliko prisutni i da ne izgubite tu nit za tih par godina odsustva. Moja djeca su sada malo veća i na neke terene mogu sa mnom, i to iskustvo kada spojite svoj naučni rad s roditeljstvom zajedno na terenu i pokažete to svojoj djeci je zaista neprocjenjiv. Meni je sin skoro rekao, mama, pa ti si na Google. Ja zaista volim svoj posao i htjela sam to da prenesem na sljedeću generaciju, moju djecu“, naglasila je Dukić.
Branislava Dukić, Emina Šunje i Nataša Crnković; Foto: Impuls
Za razliku od šumarstva, studij biologije je uvijek pohađalo više žena, kaže Emina Šunje asistentkinja na PMF Sarajevo.
„Dominirale smo u smislu brojnosti. Stav i ličnost je to što definiše put. Fakultet mi je dao određeni dio obrazovanja, koji je po meni bio limitiran. Shvatila sam da je jedini način da budem kompetentna na tržištu nauke je da uzmem stvar u svoje ruke i zato sam otišla vani, da bih mogla naučiti nešto više i kako bih mogla promijeniti stvari u svojoj sredini. Odlučila sam da svojim znanjem budem konkurentna“, dodala je ona.
Ona je istakla da je u periodu ranog roditeljstva često kombinovala dan ispunjavajući obje uloge – majka i naučnica.
„Stalno sam gledala šta mogu raditi za sat vremena, dok beba spava. Sad si mama, sad si naučnica. Ja svoj posao ne gledam kao posao, već kao stil života. Nije to posao koji se radi od 8 do 4, radi se dok se ne završi. Bez porodice i sistema podrške je teško“, naglasila je Šunje.
Na konferenciji je održan i panel „Građanske inicijative u svjetlu zaštite životne sredine i pravnog okvira u BiH“, gdje je Snežana Jagodić Vujić, predsjednica Ekološkog udruženja “Eko-put”, prenijela iskustvo s terena tokom prikupljanja potpisa za građansku inicijativu koju su organizovali protiv otvaranja rudnika na Majevici i zaštite tog područja. Pravnice Jovana Kisin Zagajac i Sonja Kosanović iz Centra za životnu sredinu govorile su o osnovnim pravnim koracima koji su potrebni za osnivanje građanske inicijative.
Jovana Kisin Zagajac, Sonja Kosanović i Snežana Jagodić Vujić; Foto: CZZS
Konferenciju su organizovali Helsinški parlament građana Banjaluka i Centar za životnu sredinu u sklopu platforme EKOFEM BiH, koja je nastala 2022. godine tokom prve eko-feminističke konferencije u Tuzli. Tada su formalno objedinjene ekološke i feminističke borbe u zajednički politički okvir.