Foto: Privatna arhiva
Aleksandra, Mia, Lejla i Rejna. Mlade studentice biologije i istraživačice iz Centra dr. Stjepan Bolkay. Tek u ranim dvadesetima, a već nekoliko godina one su na terenu. Istražuju biljni i životinjski svijet Bosne i Hercegovine. Nije im teško ni spavati u šatoru pa bila kiša ili sunce. Niti isprljati ruke da iz blata izvuku, na primjer, žabu. Zmije koje se omotavaju oko ruku – nije problem, sve super, „pa, to je samo zmija“. Niti im je problem baciti se na zemlju pa hvatati insekte i guštere. I šta još sve od sitnog životinjskog svijeta…
Piše: Jelena Jevđenić
Sve četiri su studentice na Prirodno-matematičkom fakultetu u Sarajevu, na odsjeku za biologiju.
Tokom sunčanih i toplih dana i ne treba se truditi da ih se pronađe u gradu. One su u tom periodu najviše na terenu, negdje na planinama, kraj rijeka, jezera, u šumama. Tamo gdje je najmanje ljudi, a najviše prirode i životinjskog svijeta. One rad u prirodi ne bi mijenjale ni za šta.
Aleksandra Babić ima samo dvadeset četiri godine i nekoliko godina rada na terenskim istraživanjama iza sebe. Kaže da joj ne smeta rad na terenu, već baš suprotno.
„Ne pada mi teško, baš uživam u tome. Ništa mi nije teško, nekako sve ima svoje posebne draži, druženje i nova iskustva. Vrlo često idemo na teren, posebno u proljeće i ljeto i rane jeseni, sve dok je lijepog vremena. To je period koji nam najviše odgovara, jer se tad životinje bude iz zimskog sna, iz hibernacije i odgovara nam taj period, jer je najbolji za teren. Ostajemo po nekoliko dana u zavisnosti od područja i u zavisnosti od organizacije samog istraživanja“, govori ona.
Aleksandra Babić, foto: Impuls
Aleksandra je na terenu još od početka svojih studija. Već na prvoj godini fakulteta se učlanila u udruženje studenata biologije BiH, a nakon tri godine upoznala je Saudina Merdana, direktora Centra dr. Stjepan Bolkay i postala članica ovog biološkog udruženja. Ona ističe koliko joj je rad s Merdanom pomogao da usavršava svoje znanje.
„On potiče nas mlade istraživače da radimo s njim, daje nam slobodu da idemo na teren i da učimo. Mislim da je to vrlo važno, jer kroz fakultet nismo imali mnogo prakse. Više smo učili sve teorijski. To nam je dosta nedostajalo. I mislim da, ako ste pravi biolog, tek kad izađete na teren možete da se nazovete biologom i da radite. Jer teoretski je sve to lakše dok ne izađete i vidite situaciju u stvarnosti, da vidite kako se trebate snalaziti s prostorom i sa životinjama. Da imate pozornost i obzira prema tom mjestu gdje se nalazite. Jer priroda je nama data da budemo trenutni njeni stanovnici, a ne da je uništavamo“, naglašava Aleksandra.
Foto: Impuls
Aleksandra je potom svoje znanje širila dalje. Tako je, prema riječima Mie Dejanović, za kampove i za ozbiljnija istraživanja saznala tek kada je upoznala Aleksandru, jer na fakultetu rada na terenu fali.
„Ona me uvela u tu priču. Fakultet je baš oskudan što se tiče toga. A naučni kampovi su odlična prilika da se nadomjesti to znanje koje fali u okviru fakulteta“, ističe.
Mia Dejanović, foto: Impuls
I Mia kao i Aleksandra rad na terenu opisuje kao avanturu.
„Vrlo je uzbudljivo i nekada fizički dosta naporno. Ali super, nama se jako sviđa. Ekipa s kojom radim je odlična: Saudin, Aleksandra i Rejna. Odnedavno je i Lejla s nama. Uvijek je atmosfera vrlo opuštena, šta god nas interesuje možemo da pitamo, da naučimo ono što ne znamo“, govori Mia.
Lejla Demirović, dvadesettrogodišnja studentica iz Sarajeva i „novi kolač“ ekipe Bolkay centra, skoro ista iskustva sa studiranja ima kao i Aleksandra i Mia. Malo rada u prirodi.
„Na fakultetu rijetko organizuju teren tako da smo mi studenti odlučili da to organizujemo samostalno. Na terenu uvijek bude super, zanimljivo. Naučimo neke nove stvari, pogotovo kad imamo tako stručne ljude koji nas obučavaju“, govori i dodaje da je tek rad na terenu ono što je najbitnije biolozima.
„Dok se ne vidi uživo u prirodi, nije to to“, konstatuje Lejla.
Lejla Demirović, foto: Impuls
S ovim se slaže i Rejna Kolašinac iz Novog Pazara. Ona je studentica četvrte godine biologije, nastavničkog smjera, na Prirodno-matematičkom fakultetu u Sarajevu i članica je Centra dr. Stjepan Bolkay.
„Rad na terenu meni pruža mogućnost da ono naučeno pretvorim u praksu, daje mi mogućnost da i pored naučenog naučim još više. A pored toga, družim se s ljudima koje volim na mnogo lijepim mestima, tako da ja ne vidim taj terenski rad kao rad, nego kao neke izlete gde se šeta, planinari i ujedno igra s gmizavcima i vodozemcima“, govori kroz smijeh i dodaje da usto tim radom koji njoj nije rad, pokušavaju ta lijepa mjesta da očuvaju.
Rejna Kolašinac, foto: Privatna arhiva
Ljubav za prirodu
Kada je Aleksandra završila srednju školu, znala je da je biologija polje koje je najviše zanima, ali priznaje da nije imala afinitet prema nekoj određenoj oblasti. Prvobitno je željela da upiše mikrobiologiju, ali je na indirektan nagovor svog kolege Voje upisala ekologiju i kaže da se nije pokajala zbog toga.
„Kako su studije odmicale, ja sam se sve više pronalazila u tome. Voljela bih da budem istraživač, da se najviše bavim istraživačkim radom. To je nešto što me trenutno najviše interesuje, u tome se najviše pronalazim. Jer kad se planira teren, to mi daje veliki adrenalin i sreću, tako da bih voljela time da se bavim i u budućnosti. Da radim na većim i ozbiljnijim projektima, da radim što više u svojoj zemlji, jer bih voljela da tim podacima i svojim znanjem doprinosim tome da bar u oblasti koju budem radila dam relevantne podatke koji se mogu negdje iskoristiti“, ističe Aleksandra i dodaje da je trenutno njen rad vezan za vodozemce i gmizavce odnosno herpetologiju, ali nije isključeno da će je nešto drugo zainteresovati vremenom.
Foto: Privatna arhiva
Dvadesetdvogodišnja Mia takođe se opredijelila za ekologiju jer, kako kaže, ta oblast za nju ima najviše perspektive.
„Igrom slučaja sam upisala biologiju, jer nakon srednje medicinske nekako sam mislila da je to dosta povezano i odlučila sam da upišem biologiju, od smjerova nekako mi je ekologija imala najviše perspektive, pa sam zato to odabrala“, govori ona.
Njen fokus je trenutno na vodozemcima i gmizavcima, ali Mia traži još neku oblast koja bi je zainteresovala.
„Trudim se da mi još nešto privuče pažnju kao što su te dvije vrste organizama, ali još uvijek ništa nije. Želim da proširim opseg rada. Ali još nemam ništa zacrtano“, dodaje.
Foto: FB stranica Centar Dr. Stjepan Bolkay
Lejla se kao i Mia poslije srednje medicinske škole odlučila za ekologiju.
„Mene su od djetinjstva zanimale prirodne nauke, nekako u tom periodu puberteta odlučila sam ipak da se želim baviti medicinom. Završila sam srednju medicinsku školu i shvatila sam da je to ipak veliki zalogaj za mene i ako ću birati nešto, onda bi da bude ta prirodnjačka strana i da je vezano donekle za medicinu. Tako da sam se odlučila za biologiju, odnosno biohemiju i fiziologiju“, navodi Lejla i otkriva nam svoje planove.
„Trenutno moja sfera interesovanja je ekologija, tako da planiram upisati master ekologije na Prirodno-matematičkom fakultetu u Sarajevu“.
S druge strane, Rejna ne želi da se odrekne ni terena ni učionice.
„Ja sam nastavnički smjer pa vidim sebe i u školi. Volim ovo znanje i ljubav koju imam prema prirodi i životinjama da dijelim, a istovremeno mislim da ne bih mogla da se odreknem terena, tako da u budućnosti ja sebe vidim i kao ekologa, herpetologa, a i kao nastavnicu“, kaže ona.
Foto: FB stranica Centar Dr. Stjepan Bolkay
Rad na terenu
Biolozi na terenu provode opsežna istraživanja vrsta, prikupljanje uzoraka, analizu podataka i opažanja vrsta. Oni odlaze u svijet prirode i proučavaju razne biljke i životinje u njihovim staništima. Da bi sve to uradili, mora prvo da postoji plan.
„Noć prije se dogovorimo kako će dan da nam izgleda. Ustajemo, spremamo se, doručkujemo i idemo na teren. Ili se odvojimo u grupe pa jedna ekipa radi jedan lokalitet, druga ekipa drugi lokalitet. Uglavnom ručamo na terenu i onda se nekad u popodnevnim satima vraćamo u kamp, sumiramo nalaze i ostatak vremena se družimo, osim ako se ne dogovorimo za neki noćni teren gdje opet idemo u akciju“, prepričava Mia.
Aleksandra objašnjava i da je bitno znati za šta se vrše istraživanja i kako se ponašati u prirodi.
„Uglavnom se opredijelimo za neko područje, a to zavisi da li radimo područje koje nam je bitno za zaštitu. Kada odemo na takvo područje, opažamo izgled tog staništa i kakve bismo vrste mogli tu uopšte da nađemo i uglavnom se raspodijelimo da što više pokrijemo određeno područje. Ide nas najviše troje do četvero na teren. To je nekako idealno da svako ima svoj prostor, da ne stvaramo buku jedni drugima i trudimo se da nađemo što više vrsta na određenom području”.
Foto: Impuls
Sva ta istraživanja na kojima su bile naše sagovornice bitna su da bi se detektovale sve vrste jednog područja koje bi se potom zaštitilo.
„Nakon terena slijedi pisanje izvještaja koji su jako bitni. Oni se potom dostavljaju organizatorima kampova kako bi oni to proslijedili institucijama, da bi se naši podaci iskoristili i imali svrhu koja se zasniva na tome da neko područje bude zaštićeno. Da neko ko o tome odlučuje može da iskoristi ispravne i relevantne podatke“, govori Aleksandara i podsjeća da je Bosna i Herecgovina još uvijek nedovoljno istražena, te da eksperti često u literaturi pronalaze samo podatke iz prošlog vijeka.
Foto: Impuls
A kakav je to osjećaj kada se otkrije nova vrsta, pitali smo ove mlade istraživačice.
„Euforično dosta. Kao ekipa pronađemo. Nije jedna osoba pronašla nego smo mi kao ekipa to pronašli. Malo se proslavi, a onda opet se nastavlja. Idemo dalje, idemo još. Nije tu kraj, sad kad smo ovo uspjeli, možemo još“, ističe Mia.
„Mislim da je to iskustvo koje svaki student biologije treba da prođe, jer ovo definitivno pravi dobrog biologa“, dodaje Rejna.