Bitka za Sutjesku

“Prepoznati javni interes, shvatiti važnost javnog dobra, prirodnog blaga i uloge svakoga od nas u očuvanju istog, još je jedna od velikih vrijednosti ove akcije. Ovu bitku smo dobili ali mi znamo da to može biti samo varljiv ustupak u stilu, popustili smo vam za Sutjesku pa sada budite zadovoljni i ćutite. Međutim, pored Sutjeske na isti način ugrožene su još tri rijeke, Sana, gornji tok Trebišnjice i Bistrica. Ove četiri rijeke su Uredbom Vlade označene kao one sa najvišom razinom kvaliteta vode, što praktično znači da slobodno možete piti vodu sa gornjeg toka tih rijeka. Javnost treba to da zna! Naša organizacija nastaviti će da se bori za sve rijeke u BiH koje opravdano trebaju ostati očuvane na isti način kao i za Sutjesku”, objašnjava Nataša Crnković.

Razgovarala: Mirjana Tešanović, februar 2015

U proljeće 2012. godine Banja Luka “se digla” u obranu svoga kultnog parka. Već drugi dan protesta i ja sam se priključila jer svaki grad ima takav park, a Banja Luka je sada i moj grad. I tako mi se otvorio jedan sasvim drugačiji svijet. Upoznala sam neke nove ljude sa kojima sam dijelila iste ili slične stavove i razmišljanja, prijatelje i poznanike sam doživjela na jedan novi način. Bilo je to svakako moje najljepše iskustvo od kada živim u ovom gradu.

Nataša, Jelena, Daka, Tiho iz Centra za životnu sredinu bili su dio ove priče o parku. Godinama je ova organizacija upozoravala javnost da će park nestati i umjesto njega “nići” jedna od onih ogromnih betonskih rugoba koje se nazivaju poslovnim objektima. Park nismo sačuvali, poslovni objekt je “nikao” a ja sam počela voziti bicikl i nosati platneni ceker. No, to nije bilo sve što sam naučila od ekipe iz Centra za životnu sredinu.

Bitka za Sutjesku, kao i nekada prije jeste bitka za život. Odlazeći na razgovor sa Natašom Crnković Predsjednicom Centra za životnu sredinu, sjetila sam se kako je te 2012. upozoravala da se u parku kojeg više nema nalaze i Pančićeve omorike, inače endemska vrsta crnogoričnog drveta koje raste samo na području Bosne i Srbije. Ni Pančićevih omorika više nema, posječene su. Sutjeska i dalje teče, mirno i dostojanstveno, okružena netaknutom prirodom. “Okružni sud u Banjaluci je poništio Rješenje o odobravanju Studije uticaja na životnu sredinu malih hidroelektrana planiranih u kanjonu rijeke Hrčavke u Nacionalnom parku Sutjeska, te presudio u korist Centra za životnu sredinu.” konstatujemo zadovoljno na početku razgovora. Velika je to pobjeda ali put do nje nije bio jednostavan. “Pokrenuti cijelu ovu akciju, pripremiti se za postupak kako ne bismo ništa izostavili, bio je veoma težak i kompleksan posao. U početku nije bilo nimalo lako, priča Crnkovićeva i dodaje: “Mnogi stručnjaci koje smo kontaktirali ali i lokalno stanovništvo nisu vjerovali da je uopšte moguće da se nešto takvo desi. No, vremenom su se počeli uključivati, pogotovo stručnjaci iz raznih oblasti čija su mišljenja i dugogodišnja istraživanja ovog područja bila od velikog značaja za kavalitetnu pripremu potrebne dokumentacije.”

“Bilo je to za mene posebno iskustvo. Mi imamo velik broj veoma stručnih ljudi ali je problem što im se ne daje dovoljno prostora, što javnost nema često priliku da ih čuje, kaže Crnkovićeva. Nakon što su temeljito i studiozno pripremili dokumentaciju, Centar za životnu sredinu kreće sa peticijom “Hidroelektrane u Nacionalnom parku Sutjeska nisu javni interes”, trebalo je dobiti podršku građana i prikupiti 3 000 potpisa, kako je predviđeno zakonom. Na kraju ove kampanje koja je trajala od 22. do 28. januara na 12 lokacija u Republici Srpskoj, jer tako nalaže zakon, peticiju je potpisalo preko 6 000 građana.

“Prepoznati javni interes, shvatiti važnost javnog dobra, prirodnog blaga i uloge svakoga od nas u očuvanju istog, još je jedna od velikih vrijednosti ove akcije. Ovu bitku smo dobili ali mi znamo da to može biti samo varljiv ustupak u stilu, popustili smo vam za Sutjesku pa sada budite zadovoljni i ćutite. Međutim, pored Sutjeske na isti način ugrožene su još tri rijeke, Sana, gornji tok Trebišnjice i Bistrica. Ove četiri rijeke su Uredbom Vlade označene kao one sa najvišom razinom kvaliteta vode, što praktično znači da slobodno možete piti vodu sa gornjeg toka tih rijeka. Javnost treba to da zna! Naša organizacija nastaviti će da se bori za sve rijeke u BiH koje opravdano trebaju ostati očuvane na isti način kao i za Sutjesku”, objašnjava Nataša Crnković.

Dalje razgovaramo o još jednom bitnom segmentu očuvanja prirodnog bogatstva. Ne samo izgradnja malih hidroelektrana, već i mnogi drugi industrijski objekti planirani u zonama sa netaknutom prirodom opravdavaju se otvaranjem novih radnih mjesta što u državi kakva je naša, sa preko pola miliona nezaposlenih, zvuči veoma privlačno. Međutim, radi se o neznatnom broju radnih mjesta, pogotovo kada se uzme u obzir da sve što se na taj način uništi nikada više neće biti moguće obnoviti ili će to dočekati tek neke generacije daleko ispred nas. Sa druge strane, činjenica je da u svijetu ne žive samo turisti koji svoj odmor provode u “jutarnjem ganjanju” mjesta za peškir na morskim plažama i da ima bezbroj onih koji žele odmor u netaknutoj prirodi. Ulaganjem u turizam ne samo da bi se otvorila radna mjesta već i značajno podigao standard lokalnih zajednica, pogotovo seoskih domaćinstava koja bi mogla pored zdrave hrane ponuditi i smještaj. No, to su dugoročna ulaganja u kojima nema brze zarade i talova.

Dok razgovaramo, Nataši stalno zvoni telefon, razni mediji traže izjavu. Neki su primijetili crvenu mrlju na Vrbasu pa pitaju za mišljenje, o čemu se radi? “Uspjeli smo zainteresovati javnost za ova veoma važna pitanja i to je još jedna od vrijednosti Bitke za Sutjesku” kaže uz osmijeh Nataša. I ja sam se osmjehnula misleći, onako za sebe, kako sam se još od onog parka “upecala u mrežu” ove simpatične ekipe i tako ozbiljnog i značajnog posla koji rade.

Ovoj državi doista ne manjka ljudi koji imaju sjajne ideje i dobru volju ali suviše često nešto započnemo a ne završimo. Centar za životnu sredinu pokazao nam je da može drugačije, kako se sistem ali i svijest građana može mijenjati napornim radom, strpljenjem i znanjem.

Prirodna bogatstva su najveće blago jedne zemlje. Naslijedili smo ih od svojih predaka i moramo ih ostaviti svojim potomcima, moramo ih zaštiti od sitnih interesa i profita, moramo ih koristiti za dobrobit svih nas a da pri tom ostanu netaknuta. To nije nemoguće, naprotiv, ekipa iz Centra za životnu sredinu, svi volonteri koji su učestvovali u kampanji i svi građani koji su potpisali peticiju pokazali su nam kako, na nama je sada da li ćemo iz toga nešto naučiti.

Impulsportal