Foto: Freepik
Iako u doslovnom prijevodu znači “mržnju prema zvuku”, mizofonija je puno kompleksnija od obične mržnje. Posve je različita od fonofobije ili straha od zvuka. Zašto neke ljude određeni zvuci dovode do ludila?
Mizofonija kao patološka netolerancija prema zvukovima znači da za ljude koji pate od sindroma selektivne osjetljivosti na zvuk – gotovo neprimjetni zvuci, poput žvakanja , izazivaju nepodnošljiv osjećaj u glavi.
Dolazak negativnih osjećaja, najčešće bijesa i anksioznosti je misteriozno stanje koje se javlja kao odgovor na neke zvukove koje čujemo gotovo svakodnevno.
Žvakanje, pjevušenje, kucanje ili čak i disanje kod ljudi s mizofonijom stvara osjećaj koji je intenzivniji od jednostavne nelagode.
„Za razliku od ljudi koji tvrde da im smeta kao netko žvače čips u kinu za vrijeme filma, ljudi s mizofonijom zaista pate”, objasnio je profesor psihijatrije na Sveučilištu u Amsterdamu, Damien Denis.
Djeca s mizofonijom često uz nju imaju još nekoliko povezanih poremećaja poput poremećaja pažnje (ADHD) ili autizam.
Istraživanja su otkrila kako kod osoba s mizofonijom zvukovi „okidači” aktiviraju dijelove mozga koji reguliraju strah i emocije, kao i one odgovorne za formiranje dugoročnih sjećanja.
Primjenjujući tehnike snimanja mozga, otkriveno je da su veze između ovih dijelova mozga strukturalno robusnije i drukčije kod osoba koje su selektivno osjetljive na zvukove.
Utvrđeno je i da osobe s mizofonijom kad čuju zvukove koji ih iritiraju doživljavaju ubrzan rad srca i preznojavanje, a znanstvenici to objašnjavaju izmijenjenim funkcioniranjem mehanizma za emocionalnu kontrolu u mozgu.
Izvor: Znanost.hr