 rad bez svrhe i cilja”. Prema grčkoj mitologiji, Sizif je bio vladar Epira u Argolidi i osnivač grada Korinta. Bio je poznat kao najmudriji, najlukaviji i najpokvareniji smrtnik stare Grčke. Priča o njegovoj podmuklosti i basnoslovnom bogatstvu širila se nadaleko.){kind=link}
Izraz Sizifov posao upotrebljava se u značenju „neprekidan, zamoran i besplodan (uzaludan) rad bez svrhe i cilja”. Prema grčkoj mitologiji, Sizif je bio vladar Epira u Argolidi i osnivač grada Korinta. Bio je poznat kao najmudriji, najlukaviji i najpokvareniji smrtnik stare Grčke. Priča o njegovoj podmuklosti i basnoslovnom bogatstvu širila se nadaleko.
Kao sin boga Eola, gospodara svih vjetrova, znao je božanske tajne, ali ih u svojoj oholosti nije htio ili nije mogao čuvati. Tako je jednom prilikom Asopu, ocu lijepe Egine, koju je ugrabio Zevs, otkrio ime otimača i time na sebe navukao gnjev vrhovnog boga i gospodara svih ljudi. Zevs je poslao boga smrti Tanatosa da odvede Sizifa u carstvo mrtvih. Ali lukavi Sizif, osjetivši da mu se približava smrt, na prevaru uhvati Tanatosa, zarobi ga i okuje.
Pošto su gospodari podzemlja, Had i njegova žena Persefona, uzalud čekali da im Sizifova žena povodom njegove smrti prinese žrtvu, Sizif pristupi Hadovom prijestolu i reče:
– O gospodaru duša umrlih, veliki Hade! Ti si po moći ravan Zevsu! Pusti me na svijetu zemlju, ja ću narediti svojoj ženi da ti prinese bogate žrtve, pa ću se zatim vratiti u carstvo senki.
Had nije ni slutio da se Sizif prije smrti dogovorio sa ženom da ne prinosi žrtvu povodom njegove smrti kako bi mogao imati izgovor da se vrati. Vjerujući u Sizifovo obećanje, Had ga pusti da se vrati među žive. A on, umjesto da učini ono što je obećao, nastavi da živi na zemlji i da uživa u svom raskošnom dvorcu, likujući što je jedini od smrtnika uspio da nadmudri bogove. Na to se Had rasrdi, pošalje Tanatosa na zemlju da Sizifu iščupa dušu i vrati je u mračno carstvo mrtvih. Tu je njegova duša ostala zauvijek.
Zbog svog lukavstva, pokvarenosti, obmana i podvala koje je činio ljudima i bogovima, Sizif je osuđen na tešku kaznu – da uz strmu planinsku liticu vječno gura ogroman kamen, kako bi ga postavio na vrh planine. Taman kad dođe do vrha, kad mu se učini da je stigao do cilja, kamen mu izmakne iz ruku i uz tresak se stropošta do samog podnožja. On se ponovo prihvata posla i tako vječno kotrlja kamen uzbrdo, bez nade da će ikada doći do cilja – na vrh planine.
Iz tog mita proizašao je izraz Sizifov posao, koji, kako je već rečeno, znači: „zamoran i besplodan, težak i uzaludan rad bez smisla i svrhe”.
Na kraju, treba reći da postoji i izraz Sizifov kompleks. To je „naziv za osjećaj straha od eventualnog neuspjeha upravo u času kad treba postići određeni cilj”.
Literatura:
• Milan Šipka, Zašto se kaže, šesto izdanje, Novi Sad: Prometej, 2010
Izvor: Školski.ba