Mnogi ljudi u Europi i Sjevernoj Americi kucaju u drvo potpuno nesvjesno, a to pokazuje koliko je ova tradicija ukorijenjena u raznim kulturama.
Da li ste ikada kucali u drvo za sreću i vjerovatno usput rekli nešto poput ‘da se ne urekne’? Ako jeste, da li ste znali da Balkan nije jedina regija na svijetu gdje ljudi kucaju u drvo za dobru sreću, ili da otjeraju lošu sreću? I na kraju, da li ste se ikada zapitali zbog čega to tačno kucamo u drvo?
Mnogi ljudi u Europi i Sjevernoj Americi kucaju u drvo potpuno nesvjesno, a to pokazuje koliko je ova tradicija ukorijenjena u raznim kulturama.
Ko je prvi kucao u drvo?
Ljudi često kucaju udrvo kada izgovore neku rečenicu koja izaziva sudbinu. Uglavnom nesvjesno, kucnu u drvo kako bi bili sigurni da ništa neće krenuti po zlu. Odnosno, ako posmatramo istorijsko značenje, kucnu od drvo kako bi otjerali zle duhove koji se u njemu nalaze.
Prije dolaska kršćanstva i islama mnoge paganske grupe i kulture, sve od Irske pa do Indije obožavale su, ili smatrale idolima stabala. Neki su ih koristili za proricanje sudbine, drugi su ih koristili u religijskim ritualima, a treći (poput drevnih Kelta) su smatrali da su stabla domovi drevnih bogova i duhova.
Dok su prvi kucači u drvo još uvijek predmet rasprave, autori Stefan Bechtel i Deborah Aaronson u svojim knjigama (The Good Luck Book i Luck: The Essential Guide) pronalaze vezu između ovih starih duhova u drveću i današnjeg kucanja u isto.
Jedna od mogućih verzija je da su prvi pagani koji su naselili Evropu kucali u drvo (od kojeg su bile napravljene kuće) kako bi istjerali zle duhove iz drveta i spriječili ih da prisluškuju razgovore unutar doma.
Druga verzija opet kaže da su neke paganske skupine obožavale ove duhove u drveću tako što bi za dobru sreću stavili obje ruke na drvo. Tokom stoljeća, ovaj vjerski obred je prerastao u kraći način obožavanja, to jest u brzinsko kucanje za sreću.
“U svakom slučaju, tražite zaštitu od zavisti i ljutnje,” napisao je Bechtel u svojoj knjizi.
Do 1800-ih godina, mnoge dječje igre su u sebi sadržavale i čin kucanja u drvo, iako je sama ideja daleko starija. Čini se da su ove igre duboko usadile običaj u djecu, jer je do 1900-tih kucanje u drvo postalo široko prihvaćena tradicija Sjeverne Amerike i Britanije, a kasnije i ostatke Evrope.
U raznim kulturama postoje i razne varijante ovog običaja. Na primjer, u Španiji se dodirne drvo nakon nekog događaja koji bi mogao donijeti lošu sreću. Amerikanci i Britanci često zadrže ruku par sekundi na drvetu, a ponekad i samo pokucaju. U Rumuniji se vjeruje da se loše stvari mogu izbjeći kucanjem u drvo, u Bugarskoj se kuca u drvo kako bi se izbjegle loše vijesti, dok se u zemljama ex Yugoslavije uglavnom kuca kako bi se nešto dobro potvrdilo, odnosno kako ne bi pošlo po zlu (“da kucnem u drvo” ili “da se ne urekne”).