Onaj ko sluša samo sebe, ko cijeni samo svoje mišljenje i uživa samo u zvuku sopstvenog glasa, ko ne pridaje značaj postojanju drugih ljudi i koristi ih samo kao ekran za odraz svojih riječi – nikada ne može da održi komunikaciju sa drugim čovjekom, ili da ostvari s njim jednostavne, dobre odnose.
Treba znati slušati. Za to ne treba biti ćutljiv i zatvoren, već treba aktivno koristiti čudesnu sposobnost, dar umjeća slušanja – poštovati toga koji je ispred nas, koji želi da komunicira, isto kao i mi.
Znati slušati – znači znati biti povezan sa svojim mislima i zahvaljujući tome provjeravati koliko su one teške.
Znati slušati – je umjetnost.
Umjetnost je biti pažljiv; cijeniti ono šta nam drugi govore, razumjeti zašto nam govore upravo to; takođe pažljivo i jasno čitati iz očiju sagovornika, nečujno mu pomagati gestovima, izrazom lica, koji ukazuju na naše učešće u živom dijalogu.
Znati slušati – znači učestvovati u razgovoru u potrebnom trenutku, ne prekidajući grubo sagovornika i ne doživljavajući njegove riječi “na jedno uvo ušlo na drugo izašlo” ; odgovarati na ono što je rekao, tkati niti razgovora razumno – tako da razgovor ima smisla, to jest da ima početak, sredinu i završetak.
Znati slušati – znači shvatiti i biti shvaćen.
Dakle, ko je sposoban da vodi razgovor, vješto razmjenjujući svoje izjave sa izjavama drugih, ko sluša druge isto kao samog sebe, pa čak i pažljivije, taj zna u svakom trenutku svog života i svakom uglu da sakuplja istinsko bogatstvo. Znati slušati razvija budnost, strpljenje, poštovanje drugih i sposobnost da se misli.
Znati slušati – je najbolji način da naučite da govorite.