fbpx

Tajna starih Egipćana: Kako i zbog čega su se bavili mumifikovanjem?

Tajna starih Egipćana: Kako i zbog čega su se bavili mumifikovanjem?

Foto: Shvets Anna/Pexels

Mumija. Riječ koja je, kad smo bili mali, uvijek izazivala nekakav osjećaj nelagode i ostavljala dozu misterije. Sto puta smo se zapitali što su zapravo ti ljudi zamotani bijelim zavojima, koja je njihova priča i kako to izgledaju.

Mumije koje vidimo u muzejima tretirane su procesom koji se razvijao dugo vremena, u namjernom pokušaju očuvanja tijela. Najranije mumije otkrivene u Egiptu datiraju iz perioda prije faraona (oko 5500-3100. prije nove ere), a većina ih se prirodno osušila zbog topline pijeska u koji su bile stavljene. Nego, kako je uopšte došlo do procesa mumifikovanja?

Čemu mumifikovanje?

Sačuvanost tijela bila je neuobičajna u tom dijelu svijeta i bila je to jedna od najvećih razlika između starog Egipta i njegovih komšija. U Mesopotamiji su takođe, imali bogato opremljene grobnice za elitu, ali nije bilo pokušaja da se tijelo sačuva. Odgovor leži u jednom od najstarijih mitova iz starog Egipta. Naime, bog Oziris bio je jedno od najvažnijih bića u staroegipatskom panteonu. U početku je bio prvi kralj. Ubio ga je njegov ljubomorni brat Seth, a dijelovi njegovog tijela razasuti su po Egiptu. Ozirisova žena, Izida, skupila je dijelove i spojila ih, koristeći svoju magiju da na kraju dobiju sina Horusa.

Time je Oziris postao simbol života, regeneracije i ponovnog rođenja - kao i simbol preminulog kralja. Njegovo tijelo u zavojima označavaju ga kao prvog koji je umro, prvog koji se ponovo rodio i — što je ključno za razvoj staroegipatskih pogrebnih tradicija — prvog koji je mumifikovan.

Ko se mumifikovao?

Nisu svi stari Egipćani mumifikovani jer je to bio skup i dugotrajan proces. Ni svako mumifikovanje nije bilo isto, jer su postojale različite mogućnosti balzamovanja, kao i različite vještine balzamatora. Na sam proces uticali su i aspekti poput klime, te rezultati nisu uvijek bili dobri. Najbolji materijali i posvećena pažnja usmjereni su, naravno, na kraljevsku elitu, ali ima mnogo loše očuvanih primjeraka. Najniži slojevi društva često su se morali zadovoljiti najjednostavnijim ukopima, a mnogi ljudi uopšte nisu bili balzamovani. Ironično, rana praksa sahranjivanja tijela u pijesak, bez namjernih pokušaja očuvanja, vjerovatno je bila bolji način za to.

Oni koji su bili balzamovani mogli su biti sigurni da će njihovi zemaljski ostaci biti transformisani, prema Ozirisovoj tradiciji, i regenerisani cijeli u zagrobnom životu. Pogrebna vjerovanja i običaji koji su prethodno bili namijenjeni samo kralju s vremenom su se filtrirali kroz društvo kako bi obični ljudi takođe mogli postići stanje transformacije u grobnici.

Proces mumifikovanja

Kao sveti i dubok proces, umijeće mumifikovanja bila je vještina koja se izvodila diskretno, a precizni detalji su se skrivali od većine. Malo je tekstova koji govore o mumifikovanju, a oni koji su uključeni u industriju obučavani su na poslu. Glavni izvor za ovu temu je grčki istoričar Herodot (5. vijek prije nove ere), koji je izvijestio o mumifikovanju u svom djelu „Istorija“. Ovaj izvor je donekle problematičan jer je on izvještavao o informacijama iz druge ruke, ali, prema onome što sada razumijemo o samom procesu, čini se da je njegov prikaz bio prilično tačan.

Najskuplji proces trajao je sedamdesetak dana i započeo je vađenjem mozga i drugih unutrašnjih organa — pluća, jetre, želuca i crijeva, koji bi, ako bi ih ostavili, ubrzali raspadanje. Srce se često ostavljalo na mjestu, jer se smatralo da je ono sjedište sjećanja, emocija i zapisa o njihovim životnim djelima. Šupljine su očišćene i napunjene palminim vinom i začinima, a tijelo je zatim stavljeno u prirodnu so na potrebno vrijeme da se meso potpuno osuši. Tijelo je zatim oprano i umotano u platnene trake, a zatim je obrađeno smolama, koje bi pomogle u očuvanju oblika i integriteta tijela i spriječile rast bakterija, prenosi punkufer.dnevnik.hr.