Foto: Pino Art/Unsplash
Prema dr Nikolasu Epli, profesoru bihejvioralnih nauka na Univerzitetu u Čikagu, antropomorfizam, odnosno pripisivanje ljudskih osobina životinjama, povezan je sa razvijenim kognitivnim sposobnostima poput empatije i teorije uma. Iako to ne znači da ste pametniji od drugih, pokazuje da imate emocionalnu svijest i mentalnu sposobnost da zamislite šta druga bića misle ili osjećaju.
Ova vještina je važan dio socijalne inteligencije i pomaže nam da bolje razumijemo i gradimo odnose ne samo sa ljudima, već i sa životinjama. Dakle, kada pričate sa svojim ljubimcem, ne samo da izražavate nježnost, već i vježbate sposobnost da se povežete na dubljem nivou, što je znak emocionalne zrelosti i saosjećajnosti, piše Pet magazin.
Antropomorfizam kroz istoriju
Antropomorfizam nije nova pojava, prisutan je u ljudskoj kulturi od najranijih civilizacija. Stari Egipćani su bogove zamišljali sa tijelima ljudi i glavama životinja, dok su u starogrčkim mitovima životinje često imale ljudske karakteristike, govorile, donosile moralne odluke ili učestvovale u božanskim sukobima.
U literaturi i umjetnosti, antropomorfizam se koristi kao sredstvo za prenošenje poruka, učenja i kritike društva. Ezopove basne i bajke braće Grim koriste životinje koje govore i rade kao ljudi, kako bi djecu (ali i odrasle) naučile vrijednostima poput poštenja, mudrosti, pravde ili strpljenja. Ova praksa nije samo estetska ili umjetnička – ona odražava duboko ukorijenjenu ljudsku potrebu da u životinjama pronađemo djelove sebe.
Naučno objašnjenje antropomorfizma
Sa stanovišta psihologije, antropomorfizam je način da objasnimo ponašanje bića čije unutrašnje stanje ne možemo direktno spoznati. Naš mozak je evoluirao da traži obrasce, značenja i razloge za ponašanja u okolini. Kada ne razumijemo tačno zašto životinja nešto radi, skloni smo da joj pripišemo ljudsku namjeru: “Pas je kriv jer zna da je pogriješio”, ili “Mačka je uvrijeđena jer sam je ignorisao”.
Dr Epli i njegove kolege su kroz eksperimente pokazali da ljudi češće antropomorfizuju bića koja liče na nas (imaju oči, lice, ponašanje slično ljudskom) i ona sa kojima imamo emocionalnu povezanost. Što je naša veza sa ljubimcem dublja, to ćemo lakše prepoznati ili zamisliti njegova osjećanja.
Razgovor sa ljubimcima – više od igre
Istraživanja pokazuju da vlasnici pasa i mačaka koji redovno razgovaraju sa svojim ljubimcima pokazuju viši nivo emocionalne koherencije, smanjen stres i veće zadovoljstvo u svakodnevnom životu. Takva komunikacija može biti terapeutska, naročito za ljude koji se bore sa usamljenosti, anksioznošću ili depresijom.
Jedna studija objavljena u časopisu “Anthrozoös” navodi da ljudi često koriste ljubimce kao “sigurne sagovornike”, jer životinje ne osuđuju, ne prekidaju i ne zamjeraju. Ova interakcija ima efekte slične emocionalnoj podršci bliskih prijatelja ili terapeuta.
Djeca koja odrastaju uz ljubimce često razvijaju viši stepen emocionalne pismenosti. Kroz brigu o životinjama, uče da prepoznaju i poštuju tuđe potrebe, da se izraze nježno i saosjećajno. Kada roditelji razgovaraju sa ljubimcima pred djecom, pokazuju model ponašanja koji uključuje toplinu, pažnju i odgovornost.
Naučnici takođe navode da su djeca sklonija da uče o emocijama životinja kroz pričanje priča u kojima su životinje antropomorfizovane, što pomaže u razvijanju moralnih i socijalnih vještina.