Pasivnost je bolest našeg vremena
Foto: elizabeth lies/Unsplash
Mnogi filozofski sustavi i u ljudskom funkcioniranju ispituju princip dualnosti vidljiv na svim razinama života. Svjetlo – tama, ljeto – zima, pokret – mirovanje u čovjeku se pojavljuju kao dva polariteta koji se izmjenjuju u parovima, npr. budnost – spavanje, aktivnost – pasivnost.
O uravnoteženom životu i zdravlju možemo govoriti samo ako su dvije energije podjednako snažne i njihova transformacija jedne u drugu slijedi ritam primjeren osobi. Bilo kakvo odstupanje ili ispadanje iz ovog životvornog pulsiranja, koje je svojstveno i nama i cijeloj prirodi, prije ili kasnije dovodi do tjelesnih i psihičkih bolesti.
Jedna od mogućih nevolja je pretjerana pasivnost; ispadanjem iz ritma klizimo prema bespomoćnosti. Tema je važna i zbog toga što iza različitih aktivnosti često vreba pasivnost, iako se misli suprotno. Prema indijskom filozofskom učenju, karakterizira nas inertnost (tamas) čak i onda kada radimo puno, jer zapravo ne činimo ono što bismo trebali.
Kada se čovjek razboli, podrazumijeva se da ide svom liječniku i očekuje se da će mu liječnik i terapija vratiti zdravlje. Što manje moramo sami učiniti, to smo sretniji, a najteže je kad nam se propišu “recepti” za promjenu navika i načina života. Teško nam je biti ispravno aktivan prema onome što je dovelo do razvoja bolesti, a čije ispravljanje je najsigurniji put do ozdravljenja.
Kada priroda izađe iz ravnoteže, što se može manifestirati razornim vjetrovima i silovitim kišama, tada počinjemo razmišljati i raspravljati o tome u kojoj je mjeri za to odgovorna ljudska aktivnost na Zemlji. Međutim, puno je lakše dokazivati da zapravo ne možemo ništa učiniti i da smo nevine žrtve hirova prirode, nego na bilo koji način promijeniti način života kako bismo barem malo smanjili onečišćenje zraka i vode.
Kao da je bolest bespomoćnosti okovala čitavo čovječanstvo, a mi nemamo ni uvida ni snage za poduzeti odgovarajuće korake koji se temelje na spoznaji uzroka problema. Ispravno djeluje onaj tko se pokreće vlastitim snagama i sposoban je ulagati napor potreban za opće dobro. To je razlika između onoga tko izbjegava odgovornost i onoga tko se ponaša odgovorno.
Ako ne preuzmemo odgovornost za vlastiti život, okrivljavat ćemo druge ili okolnosti za nedaće koje nam se događaju. Kad je odgovornost na drugima, onda se očito oni moraju promijeniti, moraju postati bolji, a mi možemo ostati onakvi kakvi jesmo. Problem je što ako svi tako razmišljaju i očekuju od drugih prve korake umjesto da sami nešto poduzmu, tada nigdje ne stižemo. Što je to ako ne bolest pasivnosti?
Jedini je lijek preuzimanje odgovornosti za vlastite postupke, što je jedna od najučinkovitijih primjena filozofije. Za to moramo moći odrediti smjer svojih koraka, tj. moramo postaviti ciljeve dostojne čovjeka i puno više raditi na jačanju unutarnjih vrijednosti koje ovise o nama, nego na bilo kakvom priznanju ili koristima koje ovise o drugima. Na taj način stječemo temeljne kriterije prema kojima možemo korigirati svoje postupke, ispravljajući pogreške koje radimo.
Odgovoran način života, odabran vlastitom voljom, učinio bi naš život puno humanijim i vedrijim. Ako je pojedinac sretan, bit će sretna i njegova obitelj, a u konačnici cijela naša ljudska obitelj može postati zdravija i sretnija. Ono što nam govori da to ne ovisi o nama i da tu ne možemo ništa učiniti – nije li to zapravo pasivnost?
Labirint, drevni, ali još uvijek živi simbol, slika je života osobe koja od rođenja do smrti mora činiti korake, donositi odluke i preuzimati odgovornost za njih. Kamo vodi put? Možemo biti bilo gdje i kretati se u naizgled potpuno različitim smjerovima, ali u konačnici svi će proći isti put, odnosno jedini put labirinta, onaj koji vodi prema njegovom skrivenom središtu. Svi smo mi članovi jedne velike obitelji, svi živimo u ogromnom labirintu iz kojeg postoji izlaz, a mnogi su već izašli iz njega. Ljudi koji su već stigli do središta poznati su kao veliki mudraci i učitelji. Bez iznimke, svi su oni definirali ljudsko samoostvarenje kao rezultat samousavršavanja postignut odgovornim načinom života.
Autor: Silva Deak
S mađarskog preveo: Atila Barta
