Odlazite na vrijeme

Odlazite na vrijeme. Kući, čak i ako vas niko tamo ne čeka, sa lude zabave, iz gostiju bez “oproštajne votke”, iz neodgovarajućih veza i od loših navika. Od depresije i mračnih misli, od bolnih uspomena, iz prevaziđenih veza, od ljudi koji vas uništavaju ili od čovjeka pored vas.

Odlazite na vrijeme. Kući, čak i ako vas niko tamo ne čeka, sa lude zabave, iz gostiju bez “oproštajne votke”, iz neodgovarajućih veza i od loših navika. Od depresije i mračnih misli, od bolnih uspomena, iz prevaziđenih veza, od ljudi koji vas uništavaju ili od čovjeka pored vas.

Dajte šansu i njemu i sebi da pronađe tog (a možda, i samog sebe) sa kim će mu biti bolje, udobnije, spokojnije u tom obliku, koji je potreban svakome od vas. Ako iz nekog razloga nijeste u stanju da to date jedni drugima, ne lišavajte jedni druge pokušaja i nade da nađe to u drugim vezama i u samom sebi.

Ne budite pohlepni, ne uskraćujte drigima šansu da budu srećni tako kako je oni shvaćaju, i ne uskraćujte sebi svoju. Jer svako od nas se nalazi na svojoj tački evolucije, kreće se u svom ritmu, emituje na svojoj frekvenciji, vibrira na svojim talasima i dobija svoje iskustvo.

A ako ste ušli sa nekim u rezonancu – našli ste se i plešite zajednički ples. A ako ste u dugotrajnoj disharmoniji – tada primite potrebno iskustvo, potpišete se, zahvalite se i odlazite na vrijeme.

Ne pokrećite mehanizam koji će vas pridaviti žestokim jarmom okolnosti, kada budete primorani da donosite odluke u uslovima koji su mnogo manje pogodni za vas; gdje ćete morati da upanete između zrvnjeva veoma površnih, ali bolno povređujućih “javnih” osuda, kojih nije briga za vaše istinske, iskrene i životne motive, za vaše iscrpljujuće trpljenje i brojne pokušaje da se nešto “sačuva”, neko “spasi”.

Odlazite na vrijeme, dok na tijelu vašeg života ne ostanu duboki ožiljci, dok ne inficirate svoju dušu proždrljivim virusom krivice – osjećanjem, koje sa nevjerovatnom revnošću vas odvaja od svog samo jedinog života i od samog sebe. Odlazite na vrijeme, ne urezujte crteže na krhkom tkivu vaše sudbine. I ne povređujte tuđu kožu.

Cijenite svoj život više nego što ga drugi cijene. Odlazite na vrijeme, i ako neko stavlja svoj život iznad vašeg, zato što ste prvenstveno odgovorni za svoj život, a tek onda za nečiji drugi.

Niko nije došao u ovaj život, da bi legao na žrtveni oltar. I život se ne daje čoveku da bi prinosio kao žrtvu velike darove: sam život, i sposobnost da voli.

Nije teško izgubiti sebe, nije teško rastopiti sebe, u nečijem drugom životu, u nečijem drugom svijetu, u nečijoj drugoj stvarnosti. Nije čak teško ni to zahtijevati i željeti.

Osvijestiti sebe – je teško. Samo mi možemo odrediti mjeru i dopustiti iskorišćavanje sebe. Jer, žrtvujući se uzaludno, iznad dodijeljene vam mjere učešća u nečijem životu, vi ne dodajete automatski sebi snagu (a možda ni nekome kome je istinski potrebna), možda će vam u nekom drugom intervalu vašeg života nedostajati veoma malo – upravo te uzaludno potrošene snage.

Bilo koji odnosi su plodotvorni, kada u njima postoji razmjena, uzajamno dejstvo, davanje. To je ples u dvoje. Ali ako počnete da gazite noge jedni drugima do bola i krvi, neophodno je prekinuti taj ples, zaliječiti rane, početi novi lijepi ples, možda sa novim partnerom. To važi u bilo kom odnosu – partnerskom, porodičnom, radnom.

Naučite da odlazite na vrijeme kako od unutra stvorenih situacija, tako i od samih situacija i okolnosti u svom životu. Vi uvijek znate kada je pravi momenat: povjerujte sebi, ne ubjeđujte sebe, ne obmanjujte sebe i ne obmanjujte druge.
Ne postoje loši ljudi, bez obzira što bi željeli da sporimo o tome. Postoje ljudi koji su drugačiji od nas. Pošto je istinski smisao tog svetog rituala pod sakralnim nazivom život nama nedostupan, ali njime je ispunjeno apsolutno sve, što je unutra i spolja, iznad našeg poimanja njegovih predjela, oduhovljeno i neoduhovljeno.

Ne postoji druge odgovornosti osim odgovornosti pred samim sobom, i jednih pred drugima, ali na prvom mjestu – pred samim sobom.

Sve što se dešava u našem životu, sve što se dešava oko nas i na dalekim Galapagoskim ostrvima Ekvadora, dešava se sa našom dozvolom. Dozvolili smo da naš život bude takav kakav jeste, mi smo pustili to vrijeme promjena u dejstvo, mi smo povukli ručicu sa tom oprugom, koji se obrušila sa svom kompresovanom i napregnutom snagom i bije sada u konvulzivno-haotičnom slobodnom padu. Mi smo dozvolili da sive nijanse preovladaju u našem životu, mi smo dozvolili sebi da se plašimo svega, mi smo dozvolili da budemo autsajderi u svom sopstvenom životu.

Osvrnite se, možda je došlo vrijeme da odete. Nevjerovatno je teško odbaciti sve što je postalo rutina, i otići, bez obzira ko šta da piše o tome. Otići je teško, ali prosto je neophodno otići na vrijeme.

Sazrijevajte unutar svoje beskonačnosti onoliko koliko je potrebno, ali – odlazite na vrijeme.

Odlazite na vrijeme od sudova i mišljenja drugih, skrenite pogled k sebi. Gdje je tačka vašeg oslonca? Pošto, samo tako možete preokrenuti cio svijet. Ne tražite je u drugim, drugom, drugoj. Odaću vam jednu tajnu – tamo je nema! Kao što nema sreće u bilo kom, ako je nema u vama.

Odlazite na vrijeme od opsesivnih iluzija i nametnutih strahova, ali nastavite da stremite, nastavite da sanjate, nastvite da probate. Ne plašite se da griješite – jer to znači da pokušavate. Ne plašite se reakcija drugih ljudi, jer svejedno ih ne možete stoprocentno predvidjeti, sve dok ne ostvarite zamišljeno, a i da možete – tim je više strah besmislen. A imaćete i šansu da odete na vrijeme. Da, baš da odete i idete dalje.

Mi shvatamo, da kada nemamo nešto, što bismo željeli da imamo, kada nam nešto nijesu dali, a mi smo očekivali. Ali nikada se ne zamislimo o tome, od čega su nas sačuvali, ne dajući nam željeno.

Istina je jednostavna: sve dolazi u pravo vrijeme, čak i čuda. Zato odlazite na vrijeme, ne zadržavajte nikoga. Pošto ako zadržavate, scenario života već se prepisuje i na druge ljude.

Autor: Tatjana Varuha
​
Prevela: Beba Muratović bebamur.com