Martin Luther je rođen 1483. godine u Eislebenu, kao rudarski sin. Odgoj u roditeljskoj kući bio je strog. Po očevoj želji Martin je trebao postati pravnik, pohađa školu u Mansfeldu, Eisenachu i Magdeburgu i 1501. počinje studirati u Erfurtu. Poslije učiteljske škole počinje studirati pravo. Neobičan se događaj zbio 1505. godine. „Martin je u Stotternheimu blizu Erfurta zapao u oluju. Kada je neposredno pokraj njega udarila munja on se zavjetovao „Pomozi mi, sveta Ano želim postati redovnik!” Poslije dva tjedna on odlazi u samostan u Erfurtu. Svoju životnu zadaću vidi u tome da služi Bogu kao redovnik i tako postane blaženim.”
Samostan
„Godine1507. godine je posvećen za svećenika i potom studira teologiju, a 1510. godine odlazi u pustinjačkog reda Augustinaca u Rim. Ovdje vidi loše stanje godine te se 1511. seli u Wittenberg. Godine 1512. godine on postaje doktorom teologije istodobno i profesorom na sveučilištu.” Tumači studentima Bibliju. Predaje na sveučilištu unotač istočnom grijehu, čovjek se može odlučiti za dobro! Kada čine „dobra djela” kao što su: molitva, post i davanje milostinja, a inače se oslanja na ponudu milosti u crkvi koja može zadovoljiti Boga.
Luther ne nalazi mira u tom nauku. Otkriće u Pavlovoj poslanici Rimljanima postaje za njega oslobađajućom spoznajom. Kad je riječ o Božjoj pravednosti (Rim 1,17) to se ne odnosi- kako su ga dosad učili na Boga koji sudi, koji nagrađuje dobre i kažnjava zle već na milosrdnoga Boga koji prima grešnika zbog njegove vjere. Poruka o opravdanju čovjeka samo iz milosti (sola gratia), samo iz vjere (sola fide), postaje središnji motiv reformacije.
„Dobra djela” –nisu kod Luthera više pretpostavka za opravdanje nego njegova posljedica. Luther piše: „dakle od vjere teče ljubav prema Bogu, a od te ljubavi slobodan, voljan i veseo život besplatne službe bližnjemu.”
On je postao poznat zbog spora o oprostu. „Njegovih 95 teza protiv trgovine oprostom od 31. listopada 1507. godine obišle su brzinom vjetra Njemačke zemlje i našle na oduševljenje. Sam Luther morao se opravdati teze i na kraju pozivati na Sveto pismo. Sola skriptura da, ali ne više na crkvene predaje. Na kraljevskom vijeću u Wormsu 1521. godine odbio je opozvati svoj nauk.” Za njega vrijedi samo Sveto pismo i njegova savijest. Crkveno izopćenje i državno progonstvo pokazali su se nedjelotvornim jer se reformacija brzo širila.
Oprost
Prema rimokatoličkom nauku pod oprostom se podrazumijeva ukidanje vremenske kazne za grijeh. Jer svaki grijeh znači krivnju i povlači se sa sobom vremensku kaznu čak i pokajničkim grešnikom ostaje nakon pokore i apsolucije dio njegovih grijeha koje on mora pokajati na ovome svijetu ili nakon smrti u čistilištu kako bi došao u nebo. No crkva može uz odgovarajuću pokoru vjernika odobriti oprost iz „crkvene riznice” zbog zasluga Krista i svetaca. „U kasnom Srednjem vijeku pokora se pretvara u novčanu pokoru. Tko kupi papinsku indulgenciju dobiva oprost.”
Moguće je zaraditi papinsku indulgenciju za mrtve pa im skratiti vrijeme u čistilištu, oprost postaje jedan prihod sa papinsku kuriju. Godine 1517. raspisuje papa Leon X. oprost kako bi pribavio novac za gradnju crkve sv. Petra u Rimu. Polovinu prihoda treba dobiti papa, a drugu polovinu nadbiskup. Luther kritizira trgovinu oprostima iz dušobrižničkih razloga. On je protiv zloporabe oprosta, i sam načelo smatra negativnim.
Na početku nema mnogo reakcije na oprost, 1517. godine teze se tiskaju u Nünbergu, Leipzigu i Baselu i obilaze Njemačku. „To je kaže Luther: „kao da su sami anđeli vjesnici i da ih donose pred oči čitavog svijeta.” Najprije su humanisti željno prihvatili tezu. Jedan mladi humanist Melanchton Philip iz Bretthena (1497.-1560.) dolazi 1518. godine kao profesor grčkog jezika u sveučilište Wittenberg i tako postaje najbliži suradnik Luthera.” Uskoro se stvara crkveni otpor Luthera. Nadbiskup Albrecht iz Meinza objašnjava u Rimu da je Lutherovo stajalište sumnjivo te kako u njega ima krivokletstvo.
Pred Cajetanom
Ovdje su oni među ostalim spor o tezama oprostu. Kardinal Cajetan argumentira s papinskog stajališta, koje Luther ne može prihvatiti jer je u suprotnosti sa Biblijom. Cajetan ne može uvjeriti Luthera da opozove svoje teze. Za njega je papa iznad Sabora iznad Pisma, čak i iznad Crkve. A Luther naprotiv ne smatra da je papa iznad, nego ispod Svetoga pisma.
„Postupno se u Luthera javlja slutnja da bi papa mogao biti čak antikrist. Luthera su saslušali ali nije bilo rezultata. Budući naredba o njegovom uhićenju nije ukinuta, odlučuje da pobjegne uz pomoć prijatelja. Luther je otišao kod najboljeg prijatelja i tamo boravio deset mjeseci, u Warthburgu i tamo razvio spisateljsku aktivnost. Napisao je mnogo spisa, propovijedi o nedjeljnim Evanđeljima. Prevodio je Bibliju, prvo je prevodio Novi zavjet, pa poslije Stari sa latinskog na njemački jezik.”
On stoji na stavu; ako je Sveto pismo mjerodavno za kršćansku vjeru, onda svaki kršćanin treba čitati Bibliju na svom materinjem jeziku. Njegov mu prijatelj Melanchton savjetuje da prevede Bibliju na Njemački jezik. Lutherova jaka strana jest stil, koji je unatoč mnogim revizijama zadržao do danas. On koristi govor običnog pučanstva. Lutherov „Rujanski zavijet” kako se naziva njegov prijevod Biblije prema datumu objave postiže veliki uspjeh 1522. godine. Za prijevod Staroga zavjeta sa hebrejskoga treba više vremena. „Godine 1536. pojavljuje se prva kompletna Biblija „Biblija das ist die Ganze Heilige Shrift Deutsch” (Biblija to je cijelo Sveto pismo na njemačkom). Lutherova: „poslanica o prevođenju 1530. godine” daje uvid u njegov prevodilački rad na Bibliji. Njegov je cilj opća razumljivost i živost teksta. Godine 1529. Luther je napisao prvi katekizam.”
Godine 1521. počinju nemiri u Wittenbergu. Tamo pokušavaju Lutherovi pristaše provesti reformu crkvenog i društvenog života. U bogoslužju ne trebaju samo svećenici već i laici dobiti „kalež”. Redovnici i redovnice trebaju napustiti samostane, a svećenici se smiju ženiti. Iz crkve treba ukloniti slike. Gradsko vijeće stoji uz reformatora i uvodi novi red. „Jedino vrelo vjere za Luthera jest Sveto pismo. U spisu: „O babilonskom sužanjstvu crkve” Luther iznosi svoje shvaćanje o sakramentima.”
Sakramenti
Za Luthera je znak povezan s obećanjem davanja oprosta grijeha, koji je darovao sam Krist. Od sedam sakramenata srednjovjekovne crkve Luther ostavlja samo dva; krštenje i pričest, a eventualno i pokoru kao dio pobožnosti. Luther iznosi evangelički nauk o vjeri: „Krist je sa jedne strane Gospodar svih stvari i ne podliježe nikome kad u vjeri uzima Evanđelje, s druge strane, iz te vjere proizlazi ljubav prema bližnjemu kojem želi služiti u dobrovoljnoj poniznosti.” Po Lutheru: „svi imamo jedno krštenje, jedno Evanđelje, jednu vjeru i da smo isti kršćani jer krštenje, Evanđelje i vjera čine duhovni i kršćanski narod.”
Traktat o slobodi čovjeka kršćanina nastao je 1520. godine. Martin Luther je pisac pjesmarice, godine 1524. obavljena je zbirka pjesmarica. „Za Luthera je pjevanje u crkvi veoma važno: Evanđelje znači dobru vijest od koja se pjeva, govori i daje radost. On je napisao 37 crkvenih pjesama. Po Lutheru čovjek se neopravdava zbog svojih zasluga pred Bogom, već samo Božjom milošću. Luther nije opozvao svoje vjerovanje pa papa Leon X. isključuje Luthera iz Rimokatoličke Crkve.”
Martin Luther je osnivač pokreta koji je danas poznat pod nazivom luteranizam. Lutheranizam ne priznaje vlast pape, nema kompliciranu hijerarhiju, i uveo je bogoštovlje na narodni jezik. (L.Č.S.)