Ljudi zadržavaju različite vrste sjećanja na različito vrijeme. Kratkoročna sjećanja traju od nekoliko sekundi do nekoliko sati, dok dugoročna sjećanja traju godinama.
Ljudsko pamćenje odvija se u mnogim dijelovima mozga u isto vrijeme, i neke vrste sjećanja ostaju s nama dulje od drugih.
Od trenutka kada smo rođeni, naš je mozak bombardiran ogromnim količinama informacijama o nama samima i o svijetu oko nas. Dakle, kako čuvamo sve što smo naučili i iskusili? Odgovor je – sjećanja.
Ljudi zadržavaju različite vrste sjećanja na različito vrijeme. Kratkoročna sjećanja traju od nekoliko sekundi do nekoliko sati, dok dugoročna sjećanja traju godinama. Također, imamo i radnu memoriju, koja nam ponavljanjem omogućava zadržavanje nečega na umu na ograničeno vrijeme. Kad god sami sebi nekoliko puta ponovimo nečiji broj telefona kako bismo ga zapamtili, koristimo našu radnu memoriju.
Drugi način kategoriziranja pamćenja je prema tematici samog sjećanja, i jesmo li ga uopće svjesni. Deklarativno se pamćenje, također nazvano eksplicitnom memorijom, sastoji od sjećanja koja su svjesna. Neka od tih sjećanja su činjenice ili „opće znanje“, primjerice glavni grad Portugala (Lisabon), ili broj karata u standardnom špilu (52). Druga sjećanja su događaji iz prošlosti koje smo proživjeli, poput rođendana dok smo bili dijete.
Nedeklarativno pamćenje, ili implicitna memorija, sakuplja se nesvjesno. Uključuje proceduralno pamćenje koje tijelo koristi da bi zapamtilo vještine koje smo naučili. Sviramo li neki instrument ili vozimo bicikl? To je naše proceduralno pamćenje. Nedeklarativno pamćenje također oblikuje naše podsvjesne procese, poput ispuštanja sline kada vidimo naše najdraže jelo ili osjećaja napetosti kada vidimo nešto čega se bojimo.
Općenito, deklarativna sjećanja se lakše formiraju od nedeklarativnih. Lakše je zapamtiti glavni grad neke države nego naučiti svirati violinu. Ali nedeklarativna sjećanja lakše ostaju u našem umu. Jednom kada naučite voziti bicikl, nećete to tako lako zaboraviti.
Vrste amnezije
Kako bismo razumjeli kako pamtimo, od velike je pomoći proučavati kako zaboravljamo – upravo zato neuroznanstvenici proučavaju amneziju, gubitak pamćenja ili sposobnosti učenja. Amnezija je najčešće posljedica neke vrste traume na mozgu, poput ozljeda glave, moždanog udara, tumora na mozgu ili kroničnog alkoholizma.
Također, postoje mnoge vrste amnezije. Retrogradna amnezija događa se kada zaboravljamo stvari koje smo znali prije traume. Anterogradna amnezija je kad ta trauma utječe ili u potpunosti zaustavlja mogućnost formiranja novih sjećanja.
Proučavanjem ljudi i životinja s raznim ozljedama mozga, znanstvenici mogu pratiti gdje i kako se razna sjećanja formiraju u mozgu. Čini se da se kratkoročna i dugoročna sjećanja ne stvaraju na isti način, jednako kao i deklarativna i proceduralna sjećanja.
Ne postoji jedno jedino mjesto u našem mozgu koje drži sva naša sjećanja; različiti dijelovi mozga stvaraju i čuvaju različite vrste sjećanja, i to čine različitim procesima. Na primjer, emocionalne reakcije poput straha, događaju se u dijelu mozga zvanim amigdala. Vještine koje smo naučili su povezane s drugim dijelom koji se zove striatum. Dio mozga koji se zove hipokampus je ključan za stvaranje, očuvanje i prizivanje deklarativnih sjećanja.
Kako se formiraju, čuvaju i prizivaju sjećanja
Od 1940ih, znanstvenici su zaključili da se sjećanja nalaze unutar grupacija neurona, odnosno živčanih stanica. Te se međusobno povezane stanice „pale“ zajedno na određeni podražaj, bilo da se radi o licu našeg prijatelja ili mirisu svježe ispečenog kruha. Što se više puta neuroni „pale“, to se ta povezanost jača. Na taj način, kada neki budući podražaj aktivira te stanice, vjerojatnije je da će se cijela grupacija „upaliti“. Ta zajednička živčana aktivnost zapravo predstavlja ono što mi doživljavamo kao sjećanje. Znanstvenici još uvijek istražuju točne detalje o tome kako to zapravo funkcionira.
Kako bi kratkoročno sjećanje postalo dugoročno, mora biti ojačano kroz proces koji se zove konsolidacija sjećanja. Smatra se da se konsolidacija događa putem nekoliko procesa. Jedan proces se naziva dugoročnom potencijacijom koja se sastoji od modificiranja i specifičnog načina rasta pojedinačnih živčanih stanica kako bi komunicirale sa svojim susjedima na drugačiji način.
Modifikacija mijenja povezanost između živčanih stanica na dulje vrijeme, što stabilizira sjećanje. Sve životinje koje imaju dugoročno pamćenje koriste ovaj osnovni stanični mehanizam. Međutim, ne moraju sva dugoročna sjećanja nužno početi kao kratkoročna sjećanja.
Još uvijek postoje mnogi misteriji oko naših sjećanja. Kako točno se sjećanja kodiraju unutar grupacija neurona? Koliko su široko rasprostranjene te stanice koje kodiraju određeno sjećanje?
Kako je naša moždana aktivnost povezana s načinom na koji doživljavamo sjećanja? Ova područja istraživanja možda jednog dana daju nova saznanja o tome kako mozak funkcionira i kako liječiti probleme s pamćenjem.
geek.hr