Foto: Unsplash
Naši preci su vrlo vjerovatno držali lisice kao kućne ljubimce mnogo prije nego što su psi došli na scenu. Drevna ljudska društva u Južnoj Americi poštovala su lisice do te mjere da su bile sahranjene pored njih, sugerišu arheološki dokazi.
Osobe koje imaju psa će često reći da su im oni najbolji prijatelji. Ti krzneni drugari prate nas bez bilo kakvih predrasuda kroz život, ali izgleda da nije bilo tako odvajkada kako se mislilo.
Naime, naučnici su bili iznenađeni kada su pronašli lisicu zakopanu u ljudskom grobu starom 1500 godina u Patagoniji u Argentini. Smatraju da je najvjerovatnije objašnjenje to da je lisica bila veoma cjenjen saputnik ili kućni ljubimac. DNK analiza pokazuje da je životinja večerala s praistorijskim-lovcima sakupljačima i bila je dio unutrašnjeg kruga logora. Ista vrsta lisice pronađena je u još starijem grobu u drugom dijelu Argentine deceniju prije ovog nalaza. Možda je bila i kućni ljubimac, ali njegova ishrana nije analizirana.
Lisica je pronađena na groblju Kanada Seka u Argentini, prije dvije godine, u mjestu koje je nekada bilo naseljeno grupama lovaca-sakupljača. „Ovo je veoma rijetko otkriće da postoji lisica za koju se čini da je imala tako blisku vezu sa pojedincima iz društva lovaca-sakupljača. Mislim da je to bilo više nego samo simbolično – stvarno mislim da je to bilo druženje”, rekla je tada dr Ofeli Lebraser sa Univerziteta u Oksfordu. Zubi divljih lisica pronađeni su u drevnim ljudskim grobnicama širom Argentine i Perua, što sugeriše da je životinja imala simboličan značaj.
Foto: Jeremy Hynes/Unsplash
Ipak otkriće skoro potpunog skeleta lisice u ljudskom grobu izuzetno je rijetko u svjetskim arheološkim zapisima. Lisica je bila srednje veličine i teška oko 15 kilograma. Izumrla je prije oko 500 godina, nekoliko stotina godina nakon što su domaći psi stigli u Patagoniju.
I u sjevernom Jordanu, prije petnaest godina, arheolozi su došli do zapanjujućeg otkrića kada su našli lisicu pokopanu uz ljudske ostatke.
“Kada smo prvi puta iskapali na tom mjestu, mislili smo da je to možda pas,” navela je tada istraživačica s Cambridge-a, Lisa Maher. Tek nakon što su analizirali ostatke životinje, shvatili su da je to lisica.
Osim mogućnosti da je lisica bila kućni ljubimac, moglo se raditi i o totemskom ili duhovnom značenju zajedničkog pokopa, no ekipa Lise Maher usporedila je grobnicu s 4000 godina mlađim grobnicama, gdje su pripitomljeni psi pokapani zajedno s ljudima.
Ta podudarnost sugeriše da se ‘vjerovatno radilo o emotivnom odnosu određene lisice i određenog čovjeka’, rekli su istraživači.