Foto: Marin Tulard
Nastanak prirodnog bisera dugotrajan je proces koji predstavlja svojevrsnu prirodnu odbranu školjke.
Prije nego objasnimo kako nastaju biseri, prvo ćemo se upoznati s nekim uvriježenim mitovima za koje ste sigurno čuli.
Mit 1 – Ne stvaraju sve školjke bisere
Sljedeći put kada u restoranu naručite ostrige, nemojte se nadati da bi pukom srećom unutar njih mogli pronaći pravi biser. Jestive školjke, na našu žalost, ne proizvede bisere. Naime, riječ je o potpuno drugoj porodici kojoj pripadaju jestive i biserne školjke.
Jestive pronalazimo u porodici Ostreidae, dok su biserne školjke dio porodice Pteriidae. Kako bi uistinu razumjeli o koliko je razlici riječ, znajte da mi pripadamo porodici Hominidae, baš kao i primjerice orangutan. Malo ko bi zamijenio savremenog čovjeka za orangutana, a evolucijski gledano mi smo sličniji orangutanu nego što su jestive školjke bisernima.
Mit 2 – Od zrna pijeska do bisera
Druga raširena zabluda jest da se biseri formiraju kad zrno pijeska ili šljunka ostane zarobljeno unutar školjke. Da je to istina, biseri bi bili uobičajeni, a ne visokocijenjena rijetkost. Svijet školjki prepun je šljunka: žive u pijesku, a život provode neprestano ga usisavajući i izbacujući, i to bez imalo problema.
Teorija da su nastali od „zrna pijeska“ prvi je put predstavljena u Italiji u sedamnaestom vijeku, dok su u devetnaestom vijeku naučnici koji su istraživali more i podmorje sugerisali da se radi o uginulim jajašcima školjki. Tek su u prvoj dekadi dvadesetog vijeka francuski i japanski istraživači iznijeli ispravnu teoriju, što je dovelo do prvih umjetno uzgojenih bisera.
Kako nastaju biseri?
Biseri se stvaraju kad u školjke dospiju ozbiljniji uljezi. To na primjer mogu biti mali komadići krhotina — komadići kosti, ljuštura ili korala — ali najčešće se ipak radi o nečem značajnijem. Školjke napadaju raznorazni paraziti, uključujući i neke vrste crva, spužvi, koji probijaju ljušturu školjke. Uslijed takve ozbiljnije iritacije dolazi do nastanka bisernica.
Nakon što je školjka napadnuta, ona počinje izolirati parazita okružujući ga takozvanom »bisernom vrećicom«. Cijela je unutrašnjost školjke prekrivena organom koji se naziva plašt koji luči posebnu tvar, takozvanu madreperla. Ova se divna tvar još naziva i sedefom, čvrsta je, a istovremeno podatna i raskošna te nastaje sabijanjem kristala kalcij karbonata između slojeva organske izlučevine slične keratinu. Neprijateljskog uljeza obavija slojevima i slojevima sedefa, a krajnji je rezultat toga biser.
Foto: petr sidorov/Unsplash
Biserne školjke mogu u jednom danu izgraditi i do četiri sloja, ali da bi se stvorio sedefasti sloj debeo oko 1,3 mm potrebne su dvije godine; za dovršavanje bisera treba petnaest do dvadeset godina. Zbog toga se na cijelu tonu školjki nekad pronađu samo tri bisera, a vjerovatnost da će ti biseri biti savršeno sferični doslovno je jedan naprama milion. Jedna će biserna školjka možda dobiti nekoliko prilika da izgradi biser; u divljini može živjeti i do osamdeset godina.
Umjetni biseri
Većina današnjih bisera je umjetno uzgojena; globalni je to biznis u kojem se godišnje zaradi preko 300 miliona funti. Spor je to proces. Svaka se školjka otvara te se u njenu gonadu pažljivo umeće komadić školjke i dio plašta (odrezan s školjke »donora«).
Kad se plašt spoji s okolnim tkivom, dolazi do stvaranja biserne vrećice koja će komadić školjke obaviti sedefom. Za dvije godine nastaje nešto što je jako teško razlučiti od prirodnog bisera – samo ga nemojte prejako zagrebati.