Keramičke “igračke” na kotačima pronađene su na više međusobno ne samo prostorno, nego i vremenski udaljenih arheoloških lokaliteta.
Susrećemo ih u starim meksičkim kulturama Teotihuacána, u Tuli, dolini Oaxaca, Veracruzu, na olmečkom lokalitetu Tres Zapotes i drugdje, te u kulturama Salvadora i 
Paname, a datirane su u period od početka nove ere do sredine XIII. st. Najčešće su u oblicima psa, jaguara, mačke, majmuna, krokodila ili iguane, a ponekad se ni ne može točno odrediti radi li se o psu ili srni, psu ili mački i sl. Dimenzije im ne prelaze 20 cm, a neke su od njih ujedno i male zviždaljke.
Od nebrojenog mnoštva umjetničkih, obrednih i uporabnih predmeta pronađenih na arhelološkim lokalitetima Srednje Amerike, zanimljivo je i neobjašnjivo da su baš oni na kotačima dobili naziv “igračke”. Ali svakako je jedna od najvećih enigmi ta što sve civilizacije iz obje Amerike nisu, kako se općenito smatra, poznavale kotač. U prilog ovome ide jednostavna činjenica da nigdje nije ostao nikakav trag korištenja bilo kakvog transportnog ili tehnološkog sredstva na kotačima.
Nevjerojatno je da se otkriće prve tzv. “igračke”, koju je prije više od stoljeća otkrio D. Charnay, potpuno ignoriralo sljedećih pola stoljeća, kad je pitanje principa kotača i igračaka ponovno pokrenuo F. Ekholm. Svi kasniji članci i razmatranja ove teme uglavnom se odnose na predmete iz privatnih zbirki čime je znatno otežano datiranje i pouzdanost porijekla određene figurice, pogotovo stoga što su mnoge od srednjoameričkih kultura bile u međusobnoj komunikaciji, trgovale i razmjenjivale različita dobra. Najpotpunijom obradom ove teme smatra se monografija S.H. Boggsa iz 1973. g. koja opisuje primjerke pronađene u Salvadoru i objedinjuje trenutne spoznaje o srednjoameričkim keramičkim figuricama na kotačima.
Općenito se izum kotača smatra iznimno važnim civilizacijskim otkrićem bez kojeg ne bi bilo razvoja većine današnjem čovjeku poznatih tehnologija. Pitanje koje ostaje i dalje otvoreno jest kako su ove civilizacije uspjele ostvariti takva vrhunska graditeljska umijeća, odnosno kojim su sredstvima transportirali ne samo velike kamene blokove svojih impozantnih građevina nego i kamen za kolosalne kipove i druga umjetnička i sakralna djela?
Možemo li reći da nisu poznavali kotač ako ne vidimo stvarne uporabne primjerke? Današnja se djeca najviše vole igrati različitim umanjenim modelima onoga što će kasnije kao odrasli koristiti u stvarnom životu. Ako je tako, nameće se neobjašnjivo pitanje zašto nijedna nama poznata američka civilizacija nije razvila uporabu kotača? A ako to nisu igračke, onda su još jedna neriješena zagonetka koju pred nas postavlja drevna Amerika.
Autor: Nataša Žaja