Foto: Adobe
Već neko vrijeme postoje izvještaji da neke životinjske vrste, poput slonova, dupina i čimpanza, pomažu svojim bližnjima u nevolji.
U pokusima su miševi u kavezima izloženi drugim miševima iste vrste koji su bili ili mrtvi, bez svijesti ili nepokretni.
Ako jedan član skupine miševa padne u nesvijest, drugi će prići i pokušati pomoći, često koristeći nevjerovatne trikove, otkrili su naučnici, promatrajući ponašanje koje podsjeća na ljudske mjere oživljavanja.
Kad osoba padne u nesvijest, obično joj u pomoć priskoče prolaznici.
Novo istraživanje sada pokazuje da to rade i miševi – barem drugim miševima koje poznaju, ponekad čak nudeći učinkovit oblik prve pomoći.
Životinje pomažu svojima
Već neko vrijeme postoje izvještaji da neke životinjske vrste, poput slonova, dupina i čimpanza, pomažu svojim bližnjima u nevolji.
Tim predvođen Wenjianom Sunom sa Univerziteta Južne Kalifornije u Los Angelesu sada je sustavno testirao nude li miševi i takvu ‘medicinsku’ pomoć u laboratorijskim uvjetima u kontroliranim eksperimentima.
U pokusima su miševi u kavezima izloženi drugim miševima iste vrste koji su bili ili mrtvi, bez svijesti ili nepokretni.
Ako su ih prepoznali, miševi su se pobrinuli za svoje drugove: prišli su, ponjušili nepomičnu životinju i lizali joj krzno. Osobito je bilo vidljivo da su se tada koncentrirali na područje lica i grla, životinji su lizale oko ili grizle usta.
U više od polovice eksperimenata čak su izvlačili jezik iz usta onesviještenog miša, u nastojanju da prošire dišne putove.
Ako je strano tijelo stavljeno u usta onesviještene životinje, poput plastične loptice, miš koji mu pomaže obično bi ga uklonio prije nego što počne raditi na jeziku.
Pokazalo se da su anestezirani ili sedirani miševi koji su primili ovakvu pomoć drugih miševa brže dolazili k svijesti nego miševi kojima nije pružena mišja pomoć.
I čim bi se životinje oporavile, pomagači su prestali pružati pomoć. Drugim riječima, miševi su pomagali samo onoliko koliko je bilo potrebno.
Naučnici su napisali da mišje ponašanje podsjeća na prvu pomoć pruženu ljudima bez svijesti.
Iako je teško utvrditi motivaciju miševa, malo je vjerovatno da će znatiželja i želja za društvenom interakcijom igrati ulogu, rekli su autori.
Čak ni spol nije imao neki utjecaj.
Autori studije sugeriraju da je pomaganje drugim nepokretnim članovima grupe široko rasprostranjeno među društvenim životinjama.
Druga studija koju je proveo tim predvođen Fangmiao Sunom sa Kalifornijskog univerziteta u Los Angelesu potvrdila je rezultate.
Ova studija također sugerira da su dva područja mozga, amigdala i paraventrikularna jezgra, uključeni u ponašanje i da glasnička tvar oksitocin – koja se često naziva i hormonom maženja ili vezivanja – igra ključnu ulogu.
William Sheeran i Zoe Donaldson sa Univerziteta Colorado u Boulderu, pišući u komentaru za Science, rekli su da ta ponašanja podsjećaju na to kako se ljude uči da očiste dišne putove osobe bez svijesti tijekom kardiopulmonalne reanimacije.
Vjerovatno se radi o urođenom društvenom ponašanju koje je rašireno kod mnogih vrsta, rekli su.