Dunning-Kruger efekt je sklonost prema kojoj ljudi ispodprosječne inteligencije smatraju da su inteligentniji nego što to jesu u stvarnosti i istodobno podcjenjuju inteligenciju ljudi koji im stoje nasuprot.
Oni su iskreno uvjereni u svoju kompetentnost i nesposobni su prepoznati ne samo vlastite propuste i pogreške, već i tuđu istinsku kompetentnost.
“Znam da ništa ne znam.” – rekao je mudri Sokrat prije gotovo 2000 godina. I danas su oni najobrazovaniji, najinteligentniji, najsposobniji među nama spremni poistovjetiti se s ovim stavom, jer upravo zahvaljujući svom sveobuhvatnom razumijevanju svijeta u kojem živimo – svjesni su koliko toga još ne znaju.
Nasuprot njima – u psihologiji je to odnedavno i znanstveno dokazano – postoji veliki broj osoba koje precjenjuju svoje znanje i sposobnosti, uvjereni su da su kompetentni u području u kojem su zapravo totalni laici, a osim što nisu u stanju sagledati svoju nekompetentnost, nisu sposobni ni prepoznati tu kompetentnost kod drugih.
Iako nam je ovaj fenomen svima poznat iz bližeg ili šireg okruženja, iz škole, obitelji, s posla ili s malih ekrana – prvi put je službeno definiran i istražen 1999. godine kada su psiholozi David Dunning i Justin Kruger sa Sveučilišta Cornell u Americi objavili rad o tome u Časopisu psihologije osobnosti i društva, te je po njima dobio naziv Dunning-Kruger efekt.
Osobe s Dunning-Krugerovim efektom prepoznaju se najčešće po tome što u društvu vode glavnu riječ, nameću svoje mišljenje bez obzira o kojoj se temi radi, donose sudove i odluke na temelju netočnih, nepotpunih ili nevažnih podataka i nisu spremni prihvatiti kritiku, odnosno mišljenje onih drugih, mnogo kompetentnijih.
Dunning-Kruger efekt je prema stručnoj definiciji “kognitivna sklonost u kojoj neobučene osobe donose neadekvatne odluke i netočne zaključke, ali njihova nekompetentnost onemogućava njihovu metakognitivnu sposobnost da shvate pogreške”.
Neobučene osobe imaju “iluziju superiornosti”, rangirajući svoju sposobnost iznad prosjeka, mnogo više nego što ona zapravo jest. S druge strane, visokoobučeni su skloni podcjenjivati sebe i svoje vještine pateći od “iluzije inferiornosti”.
Na kraju, imamo situaciju u kojoj manje kompetentni ljudi rangiraju svoju sposobnost iznad kompetentnih. Zvuči poznato, zar ne? I mada djeluje paradoksalno, kompetentnost, prema mišljenju Dunning i Krugera, može oslabiti samopouzdanje, a nekompetentnost ga može uvećati.
Dunning-Kruger hipoteza počiva na sljedećim premisama:
- Nekompetentne individue precjenjuju svoj nivo vještine.
- Nekompetentne individue ne znaju prepoznati vještinu kod nekog drugog.
- Nekompetentne individue ne uspijevaju primijetiti svoju krajnju neadekvatnost.
- Ukoliko se istreniraju da poboljšaju razinu vještine koji posjeduju, ovi ljudi mogu prepoznati i priznati svoj prethodni nedostatak vještine.
Još je britanski filozof Bertrand Russell pisao: “Jedna od bolnih stvari našeg doba je da su oni koji se osjećaju sigurnim glupi, dok su oni koji imaju maštu i inteligenciju ispunjeni sumnjom i neodlučnošću.”
Zanimljivo je da je David Dunning, socijalni psiholog, 1996. godine pratio događanja i natpise u novinama povodom serije pljački banaka, čiji vinovnik je vrlo brzo uhvaćen. Osumnjičeni McArthur Wheeler je bio toliko samopouzdan i uvjeren da je njegov plan idealan, da nije poduzeo ni osnovne mjere predostrožnosti kako bi sakrio svoj identitet. Dunning je bio zapanjen njegovim totalnim nedostatkom samokritičnosti i počeo se baviti ovim fenomenom.
“Moja specijalnost u socijalnoj psihologiji je izučavanje načina na koji ljudi donose odluke koje su ponekad od životne važnosti za njih” kaže Dunning. ” Postao sam zainteresiran za sudove koje imaju o samima sebi, jer većina teži, bilo u svakodnevnom životu, bilo tijekom istraživanja – reći ono što prosto nije i ne može biti istinito. To me je fasciniralo.
Otkrio sam da oni ne samo što govore izuzetno pozitivno o sebi i svojim sposobnostima, već u to zaista duboko vjeruju. To je i suština ove opservacije: ako ste nekompetentni, vi ne možete znati da ste nekompetentni. Vještine koje su vam potrebne da date pravi odgovor jesu iste one vještine koje su vam potrebne da procijenite je li neki odgovor pravi.”
U okviru svog istraživanja, Dunning i Kruger su testirali studente koji su loše znali gramatiku. “Mi smo vjerovali da oni trebaju znati da su loši u tome, i bili smo vrlo iznenađeni kada smo shvatili da oni misle, iskreno, da su dobri i da znaju gramatiku.”
Hipoteza je testirana i nizom ekperimenata na Cornellu, koji su imale za cilj odrediti samoprocjenu učenika u vještinama logičkog rezoniranja, gramatike i humora. Sudionici u ovom eksperimentu su značajno precijenili vlastiti učinak na testu i svoje mjesto u odnosu na druge studente.
Oni, koji su prema rezultatima testiranja bili na dnu liste – u najnižoj četvrtini – smatrali su da su bolji od bar 60 posto svojih vršnjaka!
“Kad su ljudi nekompetentni u strategijama koje usvajaju kako bi postigli uspjeh i zadovoljstvo, oni imaju dvostruki teret: ne samo da donose nepravilne zaključke i prave nesretne izbore, već im njihova nekompetentnost oduzima sposobnost da budu svjesni toga. Umjesto toga, oni su ostavljeni sa pogrešnom impresijom kako rade sve kako treba.”
Studije Dunning-Krugerovog efekta fokusirane su na američki društveni milje. Slične studije rađene na europskim sveučilištima pokazuju primjetno “prigušenje efekta”, dok istraživanja među azijskim narodima otkrivaju kako nešto sasvim suprotno od Dunning-Krugerovog efekta utječe na samoprocjenu i motivaciju za napredak.
Iz Dunningovih i drugih sličnih studija jasno je da Amerikanci, bar većina njih, ako ne uvijek, a onda bar ponekad imaju tendenciju povećati vlastitu vrijednost, smatrajući da će tako bolje i brže napredovati.
Ovaj fenomen se, međutim, u azijskim i sličnim kulturama javlja kao “obrnuta slika” – stanovnici istočne Azije teže podcjenjivanju svojih sposobnosti sa ciljem da se poboljšaju, ali i da napreduju i zadobiju druge ljude iz okruženja.
Izvor: Atma
