Duševne bolesti i psihološki poremećaji se vrlo često pogrešno tumače i predstavljaju javnosti. Teško je pronaći krivca za ove mitove, ali činjenica je da su tu, većina ljudi u njih vjeruje, i samim time nesvjesno nanosi štetu osobama koje stvarno pate od ovih duševnih stanja.
Iako postoji ogroman broj mitova o psihološkim poremećajima, počinjemo sa samo pet jako popularnih…
1. Asocijalna ličnost
Mit: Neko ko izbjegava socijalne interakcije je ‘asocijalan’.
Asocijalna ličnost je dijagnoza osoba koje konstantno ignorišu prava ljudi oko njih tako što se ponašaju nasilno, lažu, kradu, ili općenito djeluju nesmotreno bez brige za sigurnost sebe ili sigurnost ljudi oko njih. Ovakve osobe su često ekstrovertne i ustvari, potpuno su suprotni tipovi ljudi od osboa koje društvo naziva ‘asocijalnim’ – introvertima koji brinu o tuđim osjećajima i više nego što bi trebali.
Asocijalna ličnost se obično pogrešno pripisuje ljudima koji su samo stidni, ili imaju neki oblik autizma, depresije, poremećaja socijalne anksioznosti, ili Anksioznu reakciju. Anksiozna reakcija, koja se dijagnosticira kod ljudi koji izbjegavaju socijalne interakcije zbog intenzivnog straha od odbijanja, vjerojatno nosi veliki dio odgovornosti za ovu zbrku. Asocijalna ličnost, dakle, nije neko ko izbjegava socijalne interakcije – već neko ko konstantno krši ‘socijalna pravila’.
2. Disocijativni poremećaj identiteta (poremećaj višestruke ličnosti / PVL)
Mit: Ljudi koji pate od disocijativnog poremećaja identiteta radikalno mijenjaju svoje ponašanje i nisu svjesni šta se trenutno dešava, kada ‘prelaze’ iz jedne ličnosti u drugu.
Osobe koje pate od poremećaja višestruke ličnosti / PVL mogu imati dva pa čak i do više stotina različitih identiteta (ličnosti), koji naizmjence preuzimaju njihova tijela. Ove alternativne ličnosti obično, ali ne i uvijek, nastaju zbog traume iz djetinjstva. U većini slučajeva, promjena ličnosti može, običnom posmatraču, proći sasvim neprimjetno.
Mnogi ljudi koji pate od PVL jako dobro poznaju sve svoje ličnosti, a moguće je da ponekad jedna ličnost nema saznanja o tome šta se desilo, jer nije bila aktivno uljučena u događaj – što uzrokuje osjećaj amnezije – iako je osoba i dalje svjesna svih detalja. Alteri obično mogu komunicirati – u određenoj mjeri, a ponekad čak i raditi zajedno kako bi prikrili činjenicu da ih ima više. Neki ljudi koji pate od ove bolesti čak i odbijaju terapiju – jer osjećaju da savršeno funkcionišu kao team.
3. Shizofrenija
Mit: Ljudi koji pate od shizofrenije čuju glasove u glavi.
Svima nam je poznata shizofrenija, i svi smo čuli izraz “glasovi u glavi”. No, suprotno onome što mnogi ljudi vjeruju, ljudi koji pate od ove bolesti, u većini slučajeva ne čuju ‘glasove u glavi’.
Auditorne halucinacije su vrlo česte ljudi kod koji pate od shizofrenije, ali one stvaraju veće šanse da će osoba koja ih doživljava čuti glasove koji dolaze iz nekog objekta izvan svog tijela nego unutar svog uma.
Osim toga, ne doživljavaju svi iste simptome. Osobe koje pate od shizofrenije mogu imati halucinacije (viđenje ili slušanje stvari koje ne postoje), obmane (vjerovanje u nerealne ideje), neuređene misli, ili čak, u katatoničnoj shizofreniji, nedostatak želje da se uopće kreću. Shizofrenija je vrlo kompliciran poremećaj sa širokim rasponom mogućih simptoma – glasovi u glavi su samo jedan, rijeđi oblik.
4. Samoozljeđivanje
Mit: Ljudi koji namjerno ozlijede sami sebe – ili pokušavaju da se ubiju ili žele pažnju.
Mnogi ljudi, posebno mladi, koji pate od raznih psihičkih poremećaja nose se sa svojom unutarnjom boli tako što sebi nanose fizičku štetu, najčešće rezanjem. Bez obzira kako izgleda, samoozljeđivanje nije propali pokušaj samoubojstva. Mnogi ljudi koji se samoozljeđuju zapravo pokušavaju izbjeći samoubojstvo puštajući svoje emocije na (donekle) sigurniji način.
Mnogi ljudi vjeruju da osobe koje se samoozljeđuju samo traže pažnju. Iako ovo može biti istina u nekim (rijetkim slučajevima), većina osoba koje se samoozljeđuju aktivno pokušavaju sakriti svoje ozljede noseći duge rukave ili hlače, ili ozljeđivanjem na mjestu koje je obično pokriveno odjećom.
Osim toga, čak i ako se neko odlučio ozlijediti kako bi skrenuo pažnju na sebe, ne okrećite glavu, velike su šanse da osoba koja je to učinila jednostavno ne zna drugi način da zatraži pomoć.
5. Opsesivno-kompulzivni poremećaj (OKP)
Mit: Osobe sa OKP uvijek su opsjednute opasnostima od bakterija, i uvijek su pretjerano uredne.
Većina misli da su osobe sa OKP pretjerano uredne ili germofobi, ne shvaćajući da je OKP daleko složeniji od toga. OKP je anksiozni poremećaj sa dva glavna obilježja.
Prvi, ljudi sa OKP imaju neželjene misli (opsesije), obično o nečemu što su pronašli uznemirujuće ili nečemu općenitom u svom karakteru. Uobičajeno je da imaju opsesiju o klicama, ili da nisu zaključali vrata, ali je također zajedničko da misle da se se nešto strašno dešava sa njihovom porodicom kada nisu tu.
Drugi, osobe sa OKP misle da će se ponavljanjem nekog određenog rituala osloboditi od opasnosti. To bi moglo biti pranje ruku, držanje kuće u savršenom redu, provjeravanje jesu li vrata zaključana, izbjegavanje određenih brojeva…. Pošto, nakon završetka neke radnje, misli i dalje ostaju iste – obred se ponavlja.
Ne brinu se sve osobe sa OKP o bakterijama, i ne vrše rituale za koje obično čujemo. Čak, većinu ovih rituala nikada nećete ni primjetiti. Dok su neki ljudi sa OKP perfekcionisti, prefekcionizam je ipak više vezan za jedan drugi poremećaj: opsesivno–kompulzivni poremećaj ličnosti, a to je zapravo sasvim druga stvar od OKP-a. Jedna od glavnih razlika je da ljudi sa opsesivno–kompulzivnim poremećajem ličnosti razvijaju navike koje postaju dio njih – i koje smatraju poželjnim, dok su ljudi sa OKP često uznemireni sa svojim opsesijama.