Uloga roditelja u usmjeravanju djeteta u sport

Neki roditelji skloni su savjetovati se sa sportskim stručnjacima (npr. trenerima) kako bi lakše donijeli odluku koji sport odabrati za svoje dijete. Međutim, za djecu u dobi od 5 do 10 godina to nije neophodno. Roditelji najbolje poznaju svoje dijete. 

Ako roditelj pažljivo promatra svoje dijete i njegovo ponašanje u različitim kontekstima i ako sluša što dijete govori, sigurno će znati je li dijete više predisponirano za individualne ili ekipne sportove, odnosno za sportove visoke preciznosti (npr. streljaštvo, pikado, biljar) i fine koordinacije (npr. gimnastika, ples).

Evo nekoliko savjeta za roditelje koji svoje dijete namjeravaju upisati na neki sport:

1. Zadaća roditelja je da sazna kojim sportom se dijete želi baviti i pruži priliku djetetu da isprobava različite sportove
2. Korisno je djetetu sugerirati sportove u kojima može biti uspješno, koji odgovaraju njegovim sposobnostima i “psihološkom sklopu”
3. Ako dijete promijeni više sportova, sportskih škola ili klubova, nema razloga za zabrinutost. Uloga roditelja je da ohrabre svoje dijete  i budu mu podrška u odabiru.
4. Valja imati na umu da djeci mlađoj od 12 godina mnogo više odgovaraju programi koji minimiziraju natjecanje i ne prenaglašavaju pobjeđivanje, već naglasak stavljaju na razvoj motornih vještina i učenje kroz raznovrsni trening, igru i druženje
5. Nije loše provjeriti stručne kvalifikacije trenera i saznati koji su njegovi ciljevi i prioriteti u radu sa djecom, odnosno što se od roditelja očekuje u smislu suradnje.

Uključenost roditelja u sportski život djece

Mnogi roditelji žele do neke razine biti uključeni u aktivnosti kluba. Ako je njihova uključenost prevelika, dolazi do konflikta s trenerom, upravom kluba i samim djetetom. Naprotiv, ako je njihova uključenost premala, dijete može dobiti osjećaj da je roditelj u potpunosti nezainteresiran za njegovu aktivnost i napredak u sportu. S obzirom na stupanj uključenosti roditelja, postoje 3 osnovna stila ponašanja roditelja koji su prikazani na slici:

Nezainteresirani roditelji su potpuno odsutni iz sportskog života svog djeteta. Oni ne dolaze na roditeljske sastanke niti se zanimaju za napredak djeteta. Neki jednostavno “prepuste” treneru svoje dijete jer oni sâmi za to nemaju želje, strpljenja ili vremena. Velike su šanse da sportska iskustva djece, koja su na taj način “gurnuta” u sport, budu neugodna i stresna, a dobrobiti bavljenja sportom svedene na minimum.

Podržavajući roditelji su dovoljno informirani o predstojećim natjecanjima i većini događaja u klubu (i oko njega) i nastoje biti podrška treneru ne miješajući se pritom u njegov posao, a uz to redovito plaćaju članarinu. Za uzvrat ne očekuju da njihovo dijete igra svaku utakmicu (ili veći dio svake utakmice), već im je osnovni cilj da se dijete zabavi na treningu, stekne nove prijatelje i kroz sport uči o izazovima i načinima suočavanja s istim. Njihova prisutnost u sportu je prijeko potrebna i obično takvih roditelja ima najmanje, što trenerima predstavlja veliki problem i stres na poslu.

Fanatični (još se nazivaju i „problematični“) roditelji žele da njihovo dijete bude sportska legenda. Nerijetko je slučaj da su takvi roditelji i sami bili sportaši te imali vrlo uspješne sportske karijere pa žele nastaviti tu „obiteljsku tradiciju“ i svoje dijete potiču na natjecanja pod svaku cijenu. Prisutni su na većini treninga, glasno komentiraju odluke suca i vole da se njihova prisutnost primijeti na natjecanjima. Obično su glasni i na sastancima kluba i nerijetko preuzimaju glavnu ulogu kad je riječ o logistici i ostalim oblicima podrške klubu.

Zaključak

Neovisno o tome kojoj vrsti roditelja pripadali, svima je u interesu da se djeca kroz sport razvijaju u odrasle ljude. Sportski psiholozi mogu pružiti podršku trenerima i roditeljima u suočavanju s izazovima prilikom uključivanja mladih u sustav natjecanja, kao i u razvijanju strategija suočavanja s negativnim rezultatima kod mladih sportaša.

Obitelj se ističe kao osnovni izvor informacije i temelj kreiranja stavova o sportu i zdravom životu kod djeteta. Zato je suradnja roditelj – trener – dijete ključna u optimalnom funkciniranju i razvoju sportaša. Psiholog u tom odnosu može biti „katalizator“ koji će povećati vjerojatnost uspjeha i adekvatnog razvoja mladih, kao i promicanje zdrave kulture življenja u zajednici.

Autor: Matej Fiškuš, www.istrazime.com