Historija svijeta između dva svjetska rata izuzetno je kompleksna. Zbivanje u svim dijelovima svijeta postalo je tješnje i međusobno povezanije, dok je razvoj pojedinih zemalja bio poprilično zanimljiv i specifičan, zavisno od toga kakve su društveno-političke strukture i kulturne tradicije u toj zemlji zastupljene.
Piše: Admir Lisica, BA
Međutim ukoliko bi svjetsku historiju između dva svjetska rata htjeli periodizirati sa stanovišta međunarodne politike to je poprilično problematično, u tom slučaju bismo morali reći da su u Evropi dvadesetih godina glavni problemi bili kolektivna sigurnost, razoružanje i Njemačka reparacija, dok vodeće evropske demokratske sile Francuska i Velika Britanija nisu zauzimale ista stajališta. SAD su manje-više vodile izolacionističku politiku, i samo se povremeno angažovali na rješavanju pitanja njemačkih reparacija i njemačke valute. Dešavanja nakon Prvog svjetskog rata u Europi i u svijetu nisu bila niti malo miroljubiva, baš naprotiv zemlje poražene u ratu i nezadovoljne versajskim ugovorom počele su razvijati osvajačke težnje koje će dovesti do još krvavijeg Drugog svjetskog rata. S druge strane zemlje trećeg svijeta (Afrike i Azije) počinju razvijati nacionalne svijesti, što dovodi do mnogo lokalnih ratova i smanjivanja imperija velikih. Čitava ova situacija odrazila se i na stagnaciju sporta, koji je tokom rata potisnut u drugi plan. Tek nakon završetka Prvog svjetskog rata, sport ponovo dobija na važnosti, a u prilog konstantaciji idu i održavanja Olimpijskih igara, te fudbalskih Svjetskih prvenstava.
Olimpijske igre su višesportsko takmičenje koje se održava svake četiri godine. Same Igre korijene vuku iz vremena stare Grĉke, a o samim početcima govore razne legende. Jedna od najpoznatijih legendi govori da je Igre ustanovio sam bog Zeus kao proslavu svoje pobjede, u bitci za vrhovništvom, nad ocem Kronom.
Godine 1914. u Lionu je odlučeno da će se organizacija VI olimpijskih igara 1916. godine dodijeliti Njemačkoj. Kada je ta odluka i definitivno bila objavljena, Berlin je krenuo veoma užurbano sa pripremama. Na istom sastanku Međunarodnog olimpijskog komiteta (MOK-a) usvojen je prijedlog da se VII olimpijske igre održe u Budimpešti, što je bilo priznanje Mađarima za vodeću ulogu u olimpijskom pokretu, još od samog početka. Na sastanku u Lionu pojavljuje se prvi put olimpijski znak. Bilo je to pet krugova: plave, žute, crne, zelene i crvene boje, povezanih u lanac. Ovi simboli imaju za cilj predstaviti zajedništvo naroda svih kontinenata učesnika ove smotre. Uz olimpijske krugove stoji i moto: Citius – Altius – Fortius – sa značenjem: brže, više, jače. MOK je na prijedlog Kubertena usvojio olimpijski znak koji će postati službeni znak Međunarodnog olimpijskog komiteta. Na svim sastancima međunarodnih sportskih organizacija vođena je veoma snažna kampanja za popularizaciju Olimpijskih igara u Berlinu.
Nažalost, VI olimpijske igre nisu održane. Umjesto olimpijske himne, grmili su topovi, hiljade ljudi su postale žrtve Svjetskog rata. Tek poslije četri godine velikog i iscrpnog rata poražena je Njemačka, a njene saveznice potpisuju predaju. Bez obzira što se nisu održale Olimpijske igre u Berlinu, one zadržavaju svoj redni broj 6. Poslije okončanja ratnih aktivnosti MOK seli u Lozanu, a taj grad postaje stalno sjedište Komiteta. Na Kongresu u Lozani 1919. godine odlučeno je da se naredne igre održe u belgijskog gradu Anversu. Domaćini nisu gubili vrijeme, pa taka u veoma kratkom roku počinju sa izgradnjom stadiona za oko 25.000 gledaoca, što je tada bila sasvim solidna brojka. VII Olimpijske igre, Anvers, 1920. Na dan 14. 8. 1920. godine belgijski kralj Albert I otvorio je VII olipijske igre, a ovaj trenutak ostao je upamćen i po tome, jer se prvi put zaviorila olimpijska zastava. Ona je kao što smo već ranije tokom rada naveli simbolizirala, zajedništvo svih naroda pet kontinenata. Na igrama učestvuje 29 nacija sa 2606 takmičara, od kojih su 63 bile žene. Zemlje centralnih sila koje su izgubile rat nisu pozvane na ovu smotru, kao ni tada tek osnovana Sovjetska Rusija. Značajno za ovu olimpijadu bilo je to da se prije takmičenja polagala svečana zakletva. Ovo takmičenje nije prošlo bez varnica kako je bilo planirano. Tokom međusobnog nadmetanja u više navrata je došlo do fizičkih obračuna. U finalu vaterpolo turnira Britanci su poslije pobjede nad domaćinom Belgijom jedva izvukli živu glavu pred nezadovoljnom publikom. Kubertanu pripada ogromna zasluga što je na kongresu MOK-a juna 1921. godine, u konkurenciji tri druga grada, Paris dobio organizaciju VIII olimpijskih igara. Francuzi su sve učinili da organizacija igara bude što uspješnija, u želji da se u velikoj mjeri popravi utisak sa igara održanih 1900. godine, kada je Ajfelov toranj bio dosta veća atrakcija od olimpijskih igara.Predsjednik francuske Gaston Dumereg otvara VIII olimpijske igre. Na otvaranju igara bilo je oko 40.000 gledalaca, na otvaranju defilovalo je 44 nacije, sa preko 3. 000 sportista. Za razliku od smotre održane 1920. godine u Belgiji ovoga puta su učestvovale sile poražene u Prvom svjetskom ratu. Turska, Austrija, Mađarska i Bugarska ponosno uzimaju učešće na ovim igrama. Jedina velika sila koja nije učestvovala na ovim igrama bila je Njemačka. Dosta polemike je vođeno zbog čega Njemačka nije uzela učešće na ovim igrama, neki su mislili da je to zbog toga što nisu dobili otvoreni poziv, dok je takođe postojalo mišljenje da je razlog veoma zategnuta situacija koja je vladala oko sporne Rurske oblasti. Ipak, glavni razlog zbog čeka nije bilo Njemačke je nemogućnost Francuske da obeća sigurnost za Njemačke takmičare.Na kongresu MOK-a u Pragu donesena je odluka da se zimske olimpijske igre potpuno osamostale i da se proširi njihov program. Holandija i njen glavni grad Amsterdam bili su domaćini IX olimpijskih igara, u tom cilju izgrađen je i olimpijski stadion, plivački bazen i hala za borilačke sportove. Građevinari su učinili veliki podvig, jer su olimpijski bazen sagradili na močvarnom tlu, i za ovaj rad su dobili visoke ocjene stručnjaka. 28 juna 1928. Godine u 14 časova član kraljevske porodice princ Hendrik je otvorio IX olimpijske igre. Atletsko takmičenje je donijelo mnogo uzbuđenja. U trkačkim disciplinama Amerikanci su doživjeli težak poraz, jedino je pobjeda Rajmonda Barbutija na 400 metara bila utjeha Amerikancima. Na 100 metara pobjedio je Sidni Atkinson iz Južne Afrike, a na 400 metara s preponama pobijedio je ni manje ni više nego engleski lord Dejvid Bargli. Srednje i duge staze su bile u nadležnosti finskih igrača, na olimpijadi se pojavio i „ostarjeli“ Nurmi koji je imao 32 godine, međutim osvojio je prvo mjesto i zlatnu medalju na 10.000 metara. Drugi veliki Finac Ritola pobijedio je na 5000 metara, u trčanju na 3000 metara pobijedio je također Finac Loukola Toivo. Poslije Olimpijskih igara u Amsterdamu, nastupio je period žive aktivnosti Međunarodnog olimpijskog komiteta. Nizali su se kongresi u Berlinu, Parizu, Barseloni, i dalje se raspravljalo o problemu amaterizma, o olimpijskom programu i o mjestu održavanja XI olimpijskih igara. Olimpijska 1932. bila je u vrijeme ekonomske krize koja je vladala u svijetu, što je dovelo u pitanje organizaciju X olimpijskih igara. Međutim iz SAD-a su stizali povoljni izvještaji, Amerikanci su ozbiljno pristupili organizaciji igara. U Los Anđelesu se izgradio veliki olimpijski stadion za 100 hiljada gledalaca. Pored ovoga gradio se i plivački stadion da primi 10 hiljada gledalaca. U izgradnji su se koristila sva dostignuća savremene tehnike. Na ovim olimpijskim igrama ostvaren je pun uspijeh, rezultati su bili fantastični, postavljeno je oko 35 olimpijskih i svjetskih rekodra u atletici i plivanju, a finansijski uspjeh je premašio sva očekivanja. Odluka o mjestu održavanja XI olimpijskih igara donijeta je 1931. na kongresu MOK-a u Barseloni. Cijeli svijet je već znao šta se dešava sa Njemačkom, svijet misli da Njemačka ne zaslužuje da bude organizator jedne ovakve manifestacije, međutim MOK ne može bilo šta da promijeni pa tako odluka iz 1931 godine ostaje na snazi. Hitler je želio iskoristiti igre u ciljeve nacističke propagande, Njemci nisu žalili sredstva, i zato je organizator imao veliku podršku države. Izgrađen je olimpijski stadion džinovskih razmjera sa borilištima odličnog kvaliteta za oko 110 hiljada gledalaca. Izvanredna građevinska ostvarenja bila su i plivački stadion i čuveni „Deutschlandhalle“ pokriveni stadion za male sportove. Izgrađeno je olimpijsko selo sa oko 150 jednospratnih zgrada, pa je čak organizirano i prvo štafetno prenošenje olimpijske vatre preko sedam evropskih država, gdje je od drevne Olimpije pa do Berlina „svetu vatru“ prenosilo hiljade mladih ljudi, manifestirajući tako želju za mirom i ljubavi među narodima.
Svake olimpijske igre su imale svog heroja, pa je tako nekrunisani heroj XI olimpijskih igara bio tamnoputi Džesi Ovens. Upravo je on natjerao taj „ponosni“ auditorijum da obori pogled, a njihovog vođu da prije vremena napusti ložu. Džesi je u Berlinu postigao izvanredne rezultate, pobijedio je sa olimpijskim rekodrima na 100 i 200 metara, a skok u dalj sa fantastičnih 806 cm, te se u SAD Ovens vratio s 4 zlatne medalje i tako su srušio snove o pobjedi arijevaca nad manje vrijednim Crncem. Hitler, koji je imao običaj da se rukuje s olimpijskim pobjednicima, ovo rukovanje s Ovensom je izbjegao. Među plivačicama posebno se ističe 17-godišnja Holanđanka Mastenbruk Hendrika. Fudbalski turnir je bio znatno oslabljen zbog neučestvovanja Argentine i Urugvaja. Njemci su u rukometu imali najviše uspjeha. Amerikanci su pobjedom nad Kanađanima potvrdili svoju nadmoć u ovome sportu.
Najbrojnija ekipa Olimpijskih igara u Berlinu bila je Njemačka, zatim SAD i Mađarska. Ukupan broj osvojenih medalja odgovara istom redoslijedu, najviše medalja su osvojili Njemci, Amerikanci pa Mađari.
Literatura:
– Gifford Clive, Olimpijske igre, Rijeka, 2004.
– Jajčević Zdenko, Antičke olimpijske igre, Zagreb, 2008
– Kragujević Bora, Sa olimpijskih borilišta, Beograd, 1984
Izvor: glasnaroda