Foto: Arhiv
Banjaluku je opisao Henrik Renner u putopisu „Herceg-Bosnom uzduž i poprijeko“. Riječi ovog putopisca predstavljaju nam sliku grada u periodu koji je davno iza nas.
priredila: Ilijana Božić
Stara kulturna Evropa pronašla je u svom središtu zemlju sasvim različitu od drugih zemalja. To je bila zemlja vječno razapeta između Istoka i Zapada. Tada se probudilo interesovanje stranih putopisaca, te ih je dosta proputovalo kroz naše krajeve. Banjaluku je opisao Henrik Renner u putopisu „Herceg-Bosnom uzduž i poprijeko“. Riječi ovog putopisca predstavljaju nam sliku grada u periodu koji je davno iza nas. Ovo putešestvije prenosi nam doživljaj grada iz perspektive jednog stranca. Prepoznajemo današnja naselja, a duh gradske vreve je tako živopisno zabilježen da izgleda kao da zajedno sa Rennerom šetamo banjalučkim ulicama koje vode od starog grada do novog, evropeiziranog gradskog središta. Duh drevnog vremena dočaran je u riječima ovog putopisca. Kako su se nosile i ponašale Banjalučanke, kako su izgledala banjalučka dvorišta i parkovi, kako se razvijala trgovina, te kako je 1895. godine izgledao grad saznajemo iz ovog rukopisa. Rennerov putopis smatrao se najčitanijim kod stranaca, bio je veoma hvaljen. Godine 1896. ova knjiga izašla je u prvom izdanju, a već sljedeće godine izlazi u drugom izdanju sa povećanim tiražem. To ne treba da začudi, jer je rijetko koji stranac pisao sa tolikim zanimanjem i ljubavlju prema Bosni, kao što je Henrik Renner. On je bio prvi novinar koji se našao za vrijeme ustanka u Hercegovini, godine 1875. Za vrijeme austrijske okupacije Rener po drugi put dolazi i to kao dopisnik bečkih i berlinskih novina. I kasnije je često dolazio na naše prostore, te našu zemlju zavolio kao svoju otadžbinu. Kritičari su istakli da je u svom putopisu, o Bosni pisao kao da joj je rođeni sin. Njegova namjera nije bila da napiše učeno djelo o Bosni, nego da zainteresuje čitaoce. Knjiga je sa njemačkog prevedena 1900. godine. A o Banjaluci Renner je pisao ovako:
Banjaluka je prelaz od istoka k zapadu. Godine 1885. imala je oko 12.000 stanovnika a do 1895. je narasla na 14.789. S „Evropom“( na balkanskom se poluostrvu pa i u Bosni nazivlje Evropom sve druge zemlje u našem dijelu svijeta, a sebe se pribraja k istoku) bila je Banjaluka već dugo pred okupacijom spojena željeznicom dobrlinsko-banjalučkom. Željeznica ta nije do duše bila spojena ni s kojom hrvatskom prugom. Osmanlijsko: „javaš, javaš“ sprečavalo je svaki napredak i dalju gradnju; ni novaca nije bilo i tako je ustanak godine 1875. tadašnjoj željezničkoj upravi došao baš u pravi čas.
Položaj grada
No još za osmanlijskih je vremena dolazio strani svijet kao neka svježa struja ovamo u Banjaluku. Bila je ovdje vazda austro-ugarska naseobina i s njom vicekonsul. Banjaluka može da se podiči svojim položajem, jerbo leži veoma zgodno za trgovinu i promet, no i osobito slikovito. Najljepši je pogled na Banjaluku, kada dolaziš sa sjevera ravnicom. Daleko se pred gradom već vide na obzorju munare; na podnožju jednog brda zapaža se trapistički samostan Marija Zvijezda s golemim zgradama, a dok dalje zakrene put eto ti svega grada pred očima. Iz daljine se i muhamedovske kuće, okružene baščama i drvećem, pričinjaju lijepima i umiljatima, no iz blizine su mnoge prilično jadne. Ko željeznicom dogje, dospijeva najprije u evropski kraj. Nema tomu davno, što je željeznička stanica bila daleko pred gradom, u Trnu, gdje ima samo nekoliko kuća. Ondje je, vele arheolozi, stajao stari grad prije osmanlisjke okupacije. Sada ima u gradu velik kolodvor, odma za hotelom „Bosna“. Na kraju grada stoji uz široku cestu, što je prelazi željeznica, vojnička bolnica s mnogim sporednim zgradama, a oko nje nove bujne bašče; putovi su svuda obrubljeni drvećem.
Vojnici
Kao što su radile rimske legije, morala je i u Bosni vojska da osvaja, naseljuje i kultivira. Uz izgrađivanje cesta i zgrada morale su se zasnivati bašče, jer bi drugačije menaža bila veoma jednolična. Sada već svaki vojnik znade da si sadi salatu i kupus, a Bosanci su se siti načudili kako je vojska vješta. No samo se je malo domaćega svijeta povelo za vojnicima, te da se stanu baviti unosnim baščovanstvom; to oni prepuštaju „Švabama“ u njemačkim naseobinama na gradiščanskoj cesti i Bugarima, što su se naselili na desnoj obali Vrbasa blizu ciganske mahale te imaju divne bašče, u kojima su uveli i ono svoje domaće orošivanje velikim točkovima, što zahvaćaju u vodu.
Od baraka dalje dolaziš k velikoj vrbaškoj vojarni, što je ostala iz osmanlijskih vremena, a sada je obnovljena. Osobito konjske su staje prostrane i čiste. Velika uredska zgrada na nekoliko katova završuje taj četvorokut, a onda se dolazi u jednu od najljepših nasada banjalučkih, u Rudolfov park. To je i park i šumica, gdje se nalaze razne zgrade za vojničko-erarske potrebe, časnički stanovi itd. Velike široke ceste obrubljene lipama, platanima i drugim drvećem, presjecaju park, a uz njih idu pješački putovi s rascvjetanom živicom.
Gradsko, trgovačko središte
Sjeverni ti se banjalučki kraj po svojoj veoma širokoj cesti i po prostranim putovima pričinja kao kakav grad u slavonskoj krajini. U tom je kraju nova katolička crkva, onda hotel „Bosna“ s velikim gostioničkim i kavanskim prostorijama ( ima još u Banjaluci hotel „Austrija“, „Prukner“ i još mnogo drugih svratišta), istočno-pravoslavna škola u nekadanjoj velikoj osmanlijskoj vojarni, mnogo dućana i privatnih zgrada imućnih hrišćana i stranaca. Onda započinje pravo trgovačko središte gradsko, čaršija s niskim kućama i drvenim dućanima, u kojima se po starom običaju prodaje roba. Bio je upravo sajamski dan, kada sam tu posljednji put bio, pa je svuda bila silna gužva i guranje, cjenkanje i trgovanje, zadah od pečena mesa, crvena i bijela luka. A kako je nekoliko dana padala kiša, propadao si nogama po blatu. Uličice su u čaršiji uske, rgjavo taracane i veoma prljave. Pogdjekuda prošmugne kroz svjetinu plašljivo i koji pas bez gazde (prava štafaža istoka, no ovdje ih već malo ima) te onjuška stranca, kao da moli koji zalogaj za svoje izgladnjelo tijelo.
Banjalučani
U čaršiji imaš sit da se nagledaš. Već one raznolike odjeće na kupcima! Nigdje nećeš vidjeti toliko lijepo i šareno vezenih haljina, košulja, pregača, kao na seljakinjama, što dolaze u Banjaluku. Uza to je kosa raznoliko počešljana, a glave svakojako pokrivene i iskićene zlatnim i srebrnim nakitom, što ga samo možeš da smisliš. Običajni novčani nakit, ponajviše ukusno smješten, a onda ta vesela nasmijana lica, ma da i nijesu sva redom lijepa, – to ti je slika, koja te mora razvedriti. Muškarci se dabome ne nose baš tako, da bi bilo osobito lijepo, i dosta su slični nošnjom seljacima u Hrvatskoj i Slavoniji. No oni uče, rade, oslobagjaju se kmetstva i sve više postaju slobodnjacima, pa ih moramo sa štovanjem da spomenemo. Bio je jevrejski svetac i dućani su domaćih jevreja, španjola, bili pozatvarani. Svuda su im se po ulicama šetale žene u bogatim sjajnim haljinama. Većinom su lijepe spodobe, lijepa lica, krasnih očiju i samosvjesna držanja. One su najoprečnija pojava spram muhamedovskih žena, što se plašljive i zamotane šuljaju vazda uz kuće, kao da su od klase parija, gdje ipak muhamedovci i danas stoje na odličnu i sasvim osiguranu položaju, makar da nijesu više nad zakonom.
Banjaluka je stari grad. Rimske kupelji dokazuju, da je ovdje bila naseobina, možda „Castra“, što su po Peutingerovoj tabli stajala na rijeci Urbanu. Pouzdano se zna, da je cesta, izgrađena od salone na Jadranskom moru preko Dalmacije u Panoniju, išla na „Ad Fines“ i „Servitium“ u današnju Bosansku Gradišku (Berbir) na Savi. To je i put, kojim su udarili Avari, kada su provalili u rimsku državu i opustošili Bosnu,- što su docnije Goti još temeljitije počinili.
Stari dio grada
Tamo gdje s istoka Ponir, a sa zapada Lauš stiskuje bučni Vrbas, gdje izlazi Vrbas iz uskoga stjenovitog tjesnaca šumovitih brda,- tamo započinje grad. S onu stranu Crkvine, međ njezinom desnom i Vrbasovom lijevom obalom, u kutu med tim dvjema vodama, prislonjen uz Lauš leži stari grad s tvrgjavom i velikom džamijom. Tvrgjava je s polja na polu razrušena, ali se uzdržaje što se više može, jer su u noj mnoge vojničke zgrade, magazini za odore i krevete, zatvori, barutana itd. Za posadu ima i časnička i vojnička kantina. Upravo idilično mjesto je časnički vrt, sasvim uz zidinu spram Vrbasa. Sjenovito mjesto s bujnom vegetacijom. Našao sam tu rascvjetanih ruža. Časnici su sagradili zgodan paviljon, mali ljetnikovac, kuglanu, a svuda ima klupa; da otpočineš; ima ovdje i Rudolfova sjenica i lozova sjenica, a jedno prijatno mjesto sasvim dolje, kuda slabo i dopiru sunčanii zraci, okršteno je „hladovitom doljom“. Raskošan je iz tog vrta pogled na Vrbas, preko njega na samotne muhamedovske mahale i mnoge njihove male džamije, što proviruju iz zelenila sa svojim djelomice i drvenim munarama, te na obronke Kozare planine. Uza to vidiš odatle i na stratište kraj ciganske mahale; tamo počivaju nekoji teški zločinci, med njima i zloglasni hajduk Vuksan. Konak, sadanja zgrada okružne oblasti, te bliska velika Ferhadija džamija, središte su stare varoši, gdje i otmjeniji dio muhamedovskoga stanovništva obitava. Ferhadija je sagrađena za pravo na trošak austrijske grofovske porodice Auersperga. Godine 1576. potuče bosanski vezir Ferhad paša kod Radonje u Hrvatskoj generala Eberharda Auersperga i zarobi sina njegova Engelberta. Za otkupninu bude sagrađena Ferhadija džamija.
O banji
Odemo da još pohodimo jedan od spomenika rimskih vremena: stare banje. Tjesnac se vijuga kao zmija, kuće u njem čas izviruju, čas opet nestaju, pogdjegdje stoji koja džamija med tihim baščama i stijenama, voda šumi a mlinovi klopću, – to ti je idila, što je samo možeš zamisliti. A u toj idili leže na dva mjesta rimske banje. Prva je banja blizu jednoga mosta; sama ruševina, iz koje izvire toplica. Tu se je u sedamdesetim godinama našlo 600 rimskih novaca, valjda cijela kupališna blagajna.
S visine sigjemo opet tim muhamedovskim mahalama u žurbu i nemir evropskoga gradskoga kraja, gdje dame vuku haljine po dubokom blatu, gdje se nose šeširi po najmanitijoj velegradskoj modi, na strahotu i na zgražanje i domaćega svijeta i vlastitih muževa. U kavani stanemo i pročitamo najnovije bečke i peštanske listove; tu se igraju, zabavljaju kao i na zapadu.
Trapisti
Banjalučkoj gradskoj slici spadaju i trapiste, koji se porijetko javljaju na ulici. Godine 1868. (piše Asboth) protjerani su trapiste s Rajne i badava su nastojali , da se nasele u kojoj kršćanskoj državi. Na posljetku im dade sultan sklonište blizu Banjeluke, te oni na desnoj strani Vrbasa kupe zemljište i sagrade samostan. U samostanu vlada potpuno neumoljiva strogost njihova reda. I možda upravo ta strogost svijetu tako imponuje, da je štovanje spram trapista kod sviju vjera jednako, može se reći neograničeno. Duboka religijoznost u Bosni, koja je prouzročila toliko duboke mržnje i toliko krvavih sukoba, poštiva strogu religijoznost i kod sljedbenika drugih vjeroispovijesti, te ako je ko na glasu radi sveta života, obraćaju se k njemu i ljudi drugih vjera puni poštivanja i pouzdanja. Med trapistima ima cipelara, krojača, tkalaca, kovača,, lončara i pivara. Dalje imaju školu s besplatnom obukom;uzimaju siročad, te i svako drugo dobro čine. Sada se samostan, kako mu je pivara jako postradala, bavi fabrikacijom tako zvanoga „trapističkoga sira“, koji je na dobru glasu i izvozi se u inozemstvo.
Kišne dane, praznično raspoloženje, trgovačku užurbanost, damske šetnje i poglede znatiželjnih, običaje Istoka i uticaj Zapada u Banjoj Luci, zabilježio je i prenio drugima Henrik Renner. Poslije njegovog putopisa mnogi su poželjeli da posjete ovu čudnovatu zemlju.
Autor: Impuls