Ilustracija
Stockholmski sindrom se poprilično rijetko događa i vjerovatno je to razlog zašto nema dovoljno istraživanja o ovom fenomenu. Otprilike 92% taoca uopšte ne pokazuje znakove Stockholmskog sindroma.
Termin Stockholmski sindrom psihijatri koriste za opisivanje skupa psiholoških karakteristika koje su prvi put zabilježene kod ljudi koji su bili taoci tijekom pljačke banke 1973. godine u Stockholmu. Dvojica muškaraca su u ovom incidentu uzela četiri radnika banke kao taoce na punih šest dana unutar trezora banke. Kada se talačka kriza završila, činilo se kako su žrtve razvile pozitivne osjećaje te su čak izrazile i suosjećanje prema otmičarima.
Premda je teško shvatiti kako su se taoci uopće povezali i stvorili emocionalnu povezanost sa svojim otmičarima do te mjere da su ih branili nakon što je sve završilo, ovaj neobični fenomen se ipak zna dogoditi. Pored toga što se pojavljuje u talačkim incidentima, psiholozi tvrde kako se on može pojaviti i kod članova kultova, kao i kod žrtava obiteljskog nasilja.
Jedan od najpoznatijih primjera razvijanja Stockholmskog sindroma je kod Patty Hearst, nasljednica medijskog carstva svog djeda Williama Randolpha Hearsta, koja je oteta 1974. godine. U zatočeništvu je bila 19 mjeseci. Hearst je na kraju pomogla svojim otmičarima u pljački banke i izrazila podršku za njihove ciljeve. Još jedan istaknuti primjer je i Elizabeth Smart, djevojka iz američke savezne države Utah koja je oteta 2002. godine. Nakon što ju je policija pronašla, Smart je bila zabrinuta što će se dogoditi s njenim otmičarima.
Iako postoje neslaganja među stručnjacima, većina njih se slaže da su ovo čisti primjeri Stockholmskog sindroma, piše Cari Nierenberg za Live Science.
Koji su simptomi Stockholmskog sindroma?
Stockholmski sindrom je psihološki koncept koji se koristi za objašnjavanje određenih reakcija, međutim, on nije službena dijagnoza, tvrdi forenzički psiholog Steven Norton. Ovaj sindrom nije na popisu najnovijeg izdanja Dijagnostičkog i statističkog priručnika mentalnih poremećaja (DSM-5) kojim se psiholozi i psihijatri koriste za dijagnosticiranje mentalnih stanja i poremećaja ponašanja.
Međutim, policijski službenici i stručnjaci za mentalno zdravlje znaju da se ovaj sindrom zaista može dogoditi pa je općeprihvaćen kao službeni termin, tvrdi Norton.
Osoba sa Stockholmskim sindromom može se početi identificirati i postati bliska sa svojim otmičarima. Zatočenik može razviti simpatije prema svom otmičaru i stvoriti emocionalnu ovisnost o njemu. To se vjerojatno događa zbog stanja velikog straha i depresije kod žrtve, što dovodi do opadanja sposobnosti da se brine sama za sebe. To na koncu dovodi do sve veće ovisnosti o otmičaru, dodaje Norton.
Žrtve Stockholmskog sindroma pokazuju dvije najbitnije karakteristike: pozitivni osjećaji prema svojim otmičarima i negativni osjećaji (bijes, nepovjerenje) prema policiji, navodi se u FBI-ovom biltenu za provedbu zakona iz 1999. godine. Žrtva može biti u strahu od toga da će policija ugroziti njihovu sigurnost.
Prema Nortonu, ne postoji jasan skup kriterija po kojima se utvrđuje ima li netko Stockholmski sindrom. K tome, simptomi ovog stanja se često preklapaju sa simptomima drugih dijagnoza poput posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP) i “naučene bespomoćnosti”. U ovom zadnjem fenomenu, ljudi koji su kontinuirano izloženi stresnim situacijama koje ne mogu kontrolirati gube sposobnost donošenja odluka.
Koji su uzroci Stockholmskog sindroma?
Nije posve jasno zašto se ovo stanje razvija. Stručnjaci za mentalno zdravlje kažu kako bi mogla biti riječ o strategiji zaštite i metode suočavanja s emocionalnim i fizičkim zlostavljanjem.
“Ovo je u suštini način preživljavanja”, rekao je Norton. Riječ je o strategiji preživljavanja i mehanizmima nošenja s problemom koja se temelji na strahu, ovisnosti i traumi koju situacija izaziva.
Dee L. R. Graham, psihologinja i profesorica emerita na Sveučilištu u Cincinnatiju, i njeni kolege su u svojoj publikaciji iz 1995. godine objasnili kako se Stockholmski sindrom najčešće pojavljuje u sljedećim uvjetima:
- Žrtve osjećaju da postoji velika prijetnja njihovom preživljavanju u rukama njihovih otmičara
- Žrtve počinju primjećivati male “ljubaznosti” svojih otmičara (dobivanje hrane, izostanak fizičkog nasilja)
- Izolacija i kontakt isključivo s otmičarima
- Žrtve osjećaju da ne mogu pobjeći iz svoje situacije
Jedno od objašnjenja ovog sindroma kaže kako bi razlog za njegov razvoj mogao biti to što na početku otmičari mogu prijetiti ubojstvom što izaziva strah, a ukoliko se to ne dogodi, žrtve (taoci) razviju osjećaj zahvalnosti.
Taoci također uvide da se moraju prilagoditi reakcijama svojih otmičara i razviti psihološke osobine koje su im prihvatljive (ovisnost, popustljivost) kako bi preživjeli.
Stručnjaci su nagađali da bi intenzitet traumatičnog iskustva i nedostatak fizičkog zlostavljanja mogli stvoriti pogodnu klimu za razvoj Stockholmskog sindroma, stoji u FBI-evom biltenu iz 2007. godine. Pregovarači u ovim situacijama mogu i potaknuti razvoj sindroma jer vjeruju kako žrtve imaju veću šansu za preživljavanje ukoliko otmičari počnu osjećati zabrinutost za dobrobit taoca.
Dakle, Stockholmski sindrom se poprilično rijetko događa i vjerojatno je to razlog zašto nema dovoljno istraživanja o ovom fenomenu, zaključuje Norton. U FBI-evom biltenu iz 1999. stoji podatak da otprilike 92% taoca uopće ne pokazuje znakove Stockholmskog sindroma.
Također, zbog jako malog broja slučajeva, teško je odrediti koliko Stockholmski sindrom utječe na mentalno zdravlje žrtve godinama nakon traumatičnog iskustva.
Autor: Cari Nierenberg, Live Science
Prevela: Ružica Ereš, Front slobode