Dogodi li se da čovječanstvo nestane, za svemir to ne bi imalo nikakve posljedice. U Mliječnoj stazi na to se nitko ne bi ni osvrnuo.
Pretpostavimo da ćemo jednom uspostaviti kontakt s izvanzemaljskom inteligencijom. Sa sigurnošću možemo reći da to neće biti pravi susret, već uspostavljanje radioveze. U najboljem slučaju naići ćemo na manje ili više razumljive signale, ništa više od toga. Ali i to bi bila velika senzacija. U cijeloj je priči nezgodno to što uspostavljanje kontakata ostaje bez odgovora. Pošiljatelj signala ne zna da su njegovi signali primljeni. A mi kao primatelji ignala znamo samo da ih šalje netko ili nešto, ali ne znamo točno tko ili što.
Dešifriranje signala moglo bi potrajati godinama ili čak desetljećima, slično dešifriranju egipatskih hijeroglifa. Ne možemo, na posljetku, pretpostaviti da ćemo signale izvanzemaljaca pročitati jednakom lakoćom kao signale koje smo sami poslali u svemir. Možda je inteligencija izvanzemaljaca tako visoka da ne možemo shvatiti niti njihova najjednostavnija razmišljanja. U svakom slučaju, međutim, osuđeni smo na nedjelovanje. Čak i kad bi nam izvanzemaljci priopćili svoj točan položaj u Galaktici, nemamo sredstva da do njih stignemo u razumnom vremenu. Čak i kad bi signali stigli iz ‘neposrednog susjedstva’, što je vrlo nevjerojatno, našem bi radioodgovoru trebale stotinu ili čak tisuće godine da stigne do izvanzemaljaca. Međuzvjezdanom razgovoru svojstvene su iznimno duge stanke između govora i odgovora na njega.
Gotovo svi koji pokušavaju razmišljati o tome kako bi čovječanstvo reagiralo na vijest o postojanju izvanzemaljske inteligencije, smatraju da bi to bio iznimno velik šok. Neki se čak pribojavaju da bi šok mogao biti toliko velik da bi posve uništio ljudsko društvo. U znanstvenofantastičnim filmovima režiseri obično uspostavu kontakta povezuju s panikom pučanstva. Zbog toga se kontakt taji – ali informacija o njemu kad-tad ipak procuri.
Zaista, pri otkriću pulsara, dakle neutronskih zvijezda koje se odlikuju slanjem pravilnih radioimpulsa, znanstvenici su informacije objelodanjivali iznimno polako. U početku se, naime, ozbiljno vjerovalo da je riječ o poruci izvanzemaljaca. Ne znamo je li taj početni oprez znanstvenika bio posljedica uobičajenog znanstvenog opreza ili strah od moguće panike.
Bez ikakve sumnje je da bi čovječanstvo pri uspostavljanju kontakta s izvanzemaljcima moralo o mnogočemu razmisliti, ponajprije o mogućim posljedicama kontakta. Ali posljedica, barem dok je riječ o radiosignalima s vrlo daleke zvijezde, praktično i ne bi bilo.
Usprkos tome, možemo pretpostaviti da stvarni kontakt s izvanzemaljskom inteligencijom neće uzrokovati nikakav šok ni paniku, ali sasvim sigurno će izazvati duboke promjene u kulturi, ponajprije u religijskom području. Kontaktom bi čovjekovo posebno mjesto u svemiru, na koje se sam postavio, jednim udarcem bilo uništeno. Homo sapiens u Božjem Stvaranju više ne bi zauzimao posebni položaj. A kad bi se otkrila ruga civilizacija, to bi značilo da ih u svemiru s velikom vjerojatnošću ima još, možda velik broj.
Preostaje pitanje može li tehnička civilizacija trajati milijune ili čak milijarde godina. Kad razmišljamo o tome, ne smijemo podcijeniti samouništavalačke moći tehnike i napretka. Možda tehničke civilizacije odlikuje svojstvo da se prije ili kasnije unište. To bi, međutim, značilo da u Galaktici u bilo kojem trenutku postoji iznimno malen broj civilizacija. Potraga za svemirskim sugovornikom u tom bi slučaju bila gotovo bezizgledna. Trenutačno stanje naše civilizacije dopušta pretpostavku o velikoj ugroženosti nakon dostizanja određenog tehnološkog stupnja. Čovječanstvo se nalazi na raskršću s kojeg može krenuti prema daljnjem napretku, ali i potpunom uništenju.
Dogodi li se da čovječanstvo nestane, za svemir to ne bi imalo nikakve posljedice. U Mliječnoj stazi na to se nitko ne bi ni osvrnuo.