Otkad je, razvojem sofisticiranih programskih aplikacija, postalo moguće sakupljati i personalizirati naše osobne profile na temelju internetskih pretraga, elektronski divovi poput Googlea ili Facebooka krenuli su u razvijanje tržišta za tako prikupljene podatke.
Evgeny Morozov
Osnaženi neoliberalnim politikama štednje, tijelima javne uprave nude usluge koje djeluju povoljnije i efikasnije od samostalne izrade novih organizacijskih aranžmana. Na tom valu raste i Uber, aplikacija koja prijeti kako taksi službama tako i javnom prijevozu.
Već smo skoro deset godina taoci dvaju prevrata. Prvi je djelo Wall Streeta, drugi Silicijske doline. Međusobno se čudesno dobro upotpunjuju u ulozi dobrog i lošeg policajca: Wall Street zagovara oskudicu i mjere štednje, Silicijska dolina hvali obilje i inovaciju.
Prvi prevrat: svjetska financijska kriza, koja je riješena spašavanjem bankarskog sistema, pretvorila je socijalnu državu u ruševinu. Javni sektor, posljednji bedem protiv napredovanja neoliberalne ideologije, izašao je osakaćen ili čak potpuno uništen. Javne službe koje su preživjele proračunske rezove trebale su ili povećati svoje cijene ili su bile prinuđene smisliti nove taktike preživljavanja. Tako su neke kulturne institucije bile prisiljene, u nedostatku boljeg rješenja, osloniti se na darežljivost pojedinaca te pribjeći participativnom financiranju: kad su javne subvencije nestale, jedini izbor bio je onaj između tržišnog populizma i smrti.
Drugi prevrat, nasuprot tomu, bar naizgled djeluje kao bolja opcija. U ovom slučaju nalog je bio: sve digitalizirati i spojiti s Internetom – što je savršeno normalan fenomen, vjerujemo li kapitalističkim investitorima. Dakle, institucije bi trebale odabrati inovaciju ili smrt. Silicijska dolina nas uvjerava da će se magija tehnologije sasvim prirodno uvući u najmanji kutak našeg života. Prema njima, suprotstavljanje inovacijama značilo bi maltene odbijanje ideala Prosvjetiteljstva, a vođe Googlea i Facebooka, Larry Page i Mark Zuckerberg bi bili nešto kao Diderot i Voltaire našeg vremena – reinkarnirani u tehnofilske i asocijalne poduzetnike.
Ali dogodila se ta neobična stvar: povjerovali smo da drugi prevrat nema nikakve veze s prvim. Jesmo li objašnjavali uzlet popularnosti online tečajeva (MOOC: Massive Open Online Courses) preko proračunskih rezova koji su, u isto vrijeme, pogađali sveučilišta? Ne, groznica MOOC-a činila se tek prirodnom posljedicom inovacije koju je promicala Silicijska dolina! Hakeri, koji su se pretvorili u poduzetnike, na glavu su se postavili da “potresu” sveučilište, kao što su prije toga potresli područje glazbe i novinarstva. Jednako tako, ponašamo se kao da nema nikakve veze između, s jedne strane, umnožavanja aplikacija osmišljenih kako bi pratile naše zdravstveno stanje i, s druge strane, problema koje sve starije stanovništvo, koje već pati od pretilosti i drugih bolesti, postavlja pred oslabljeni zdravstveni sustav: ne, ove aplikacije upravo proživljavaju svoj Napster-trenutak.1
Dakle valja naglasiti da su ova dva fenomena isprepletena, kao i da pozadinsko platno evanđelja o inovaciji nipošto nije ružičasto. Ilustracija iz Barcelone: kao i mnoge španjolske kulturne institucije jedan je stand-upklub, le Teatreneu, doživio pad posjeta otkako je vlada, očajnički tražeći načine da pokrije svoje financijske potrebe, odlučila povećati porez na prodaju karata s 8 na 21 posto. Uprava Teatreneua tako je našla briljantno rješenje: sklapajući partnerstvo s agencijom za oglašavanje Cyranos McCann, na zaslon svake stolice postavili su tablet koji je kadar analizirati facijalne izraze. Po ovom novom modelu gledatelji mogu besplatno ući ali moraju platiti 30 centi za svaki smijeh koji tablet prepozna – maksimalna cijena fiksirana je na 24 eura (dakle 80 smijehova) po predstavi. Istovremeno, prosječna cijena ulaznice povećala se za šest eura. Mobilna aplikacija olakšava plaćanje, a osim toga, s vašim prijateljima istog trenutka možete podijeliti selfije na kojima pucate od smijeha. Put viralne zafrkancije nikad nije bio tako kratak.
Iz perspektive Silicijske doline to je savršen primjer pozitivnog “prevrata”: širenje pametnih senzora povezanih s Internetom stvorilo je nove modele poduzeća i nove izvore prihoda. Osim toga, stvorilo je i brojna zaposlenja za posrednike, proizvođače hardvera i softverske programere. Nikad nije bilo tako lako kupiti usluge i proizvode: naši pametni telefoni brinu o tome umjesto nas. Uskoro će i naše osobne iskaznice moći činiti istu stvar: MasterCard je već napravio sporazum s nigerijskom vladom u svrhu lansiranja osobne iskaznice koja će istodobno služiti kao kreditna kartica.
Za Silicijsku dolinu ne postoji ništa drugo osim tehnološke obnove. Valja “prevrnuti” gotov novac. Ako ovo objašnjenje i može zadovoljiti ili čak privući poduzetnike i investitore rizičnog kapitala, zašto bi to svi ostali trebali prihvatiti bez diskusije? Treba biti potpuno zaslijepljen inovacijama – istinskom religijom našeg vremena – kako ne bismo vidjeli njihovu istinsku cijenu: činjenicu da je, barem u Barceloni, umjetnost postala puno skuplja. Tehnokratski okvir, koji prikriva činjenicu financijskog prevrata, skriva narav i razloge transformacija kojima smo izloženi. Veselimo se što možemo kupiti više, i sve lakše. No nije li uznemirujuće što je zahvaljujući istoj infrastrukturi nemjerljivo lakše teretiti naš bankovni račun?
Bez sumnje može se nemalo novca zaraditi “potresajući” novčanice. No je li to zaista poželjno? Gotovina, koja ne ostavlja tragove, predstavlja ozbiljnu barijeru između klijenta i tržišta. Većina transakcija koje se provode papirnim novcem su jedinstvene, u smislu da nisu povezane jedne s drugima. Ali kad plaćamo svojim mobilnim telefonom, ili ako zabilježimo selfi za buduće naraštaje i podijelimo ga na društvenim mrežama, proizvodimo trag koji će oglašivači i druga poduzeća vjerojatno koristiti.
Nije, uostalom, slučajno što je upravo oglašivačka kompanija sudjelovala u barcelonskom eksperimentu: bilježenje svake transakcije odličan je način prikupljanja podataka koji će potom poslužiti za personalizaciju oglasa.2 Što znači da niti jedna od naših elektronskih transakcija nikad nije završena: podaci koje one generiraju omogućavaju ne samo da nas se slijedi u stopu, nego također uspostavljaju vezu između aktivnosti za koje bismo možda više voljeli da ostanu odvojene. I najednom je vaša zabava u klubu povezana s knjigama koje ste kupili, internetskim stranicama koje ste posjećivali, putovanjima na koja ste se uputili, kalorijama koje ste potrošili. Ukratko, s novim tehnologijama, sva vaša djela i geste integriraju se u jedinstven profil, koji se dade unovčiti i optimizirati.
Iako se ovaj prevrat događa kroz tehnologiju, uzroke mu valja potražiti drugdje. Pogoduju mu političke i ekonomske krize i ima veliki utjecaj na naš način života i naše društvene odnose. Čini se teško očuvati vrijednosti poput solidarnosti u tehnološkom okruženju koje se temelji na našim personaliziranim iskustvima, individualnim i jedinstvenim. Silicijska dolina ne laže: naš je svakodnevni život zaista doživio prevrat, ali puno podmuklijim silama nego što su digitalizacija ili umreženost. Fetiš inovacije ne bi smio služiti kao izgovor da se od nas naplate troškovi recentnih ekonomskih i političkih turbulencija.
Gradovi ovisni o digitalnim kompanijama
To su shvatili vozači taksija kad su se suočili s usponom Ubera, poduzeća koje pojedincima koji traže dodatni izvor prihoda nudi da transformiraju svoje vozilo u taksi te da ih povežu s klijentima. Stjerani uza zid, profesionalci su prosvjedovali. Kada su nadležne vlasti, od Indije do Francuske, počele napadati Uber, kalifornijska se tvrtka bacila u operaciju zavođenja. Njezini vlasnici, inače poznati kao maliciozni i gluhi na kritiku, sada jasno i glasno zahtijevaju regulaciju sektora. Čini se da su ipak razumjeli zbog čega je njihovo poduzeće laka meta: njihove su prakse naprosto pretjerano nečasne. Prošle zime, pod paljbom kritike, Uber se morao odreći naplaćivanja vrtoglavih cijena klijentima jer je potražnja porasla u periodu vrhunca. Ali to nije sve. U briljantnom marketinškom potezu, tvrtka je predložila jednom od svojih najljućih neprijatelja, gradu Bostonu, pristup riznici (anonimnih) podataka kojima im je pomogla smanjiti prometna zagušenja i poboljšati gradsko planiranje. Naravno, puka je slučajnost što je potom država Massachussetts u kojoj se nalazi Boston, nedavno priznala platforme dijeljenja taksija kao legalno prometno sredstvo, čime je eliminirala jednu od glavnih prepreka s kojom se Uber suočavao…
Uber spada u skromnije start-up kompanije koje svoje podatke daju na raspolaganje urbanistima i gradovima, a potonji su oduševljeni što s tim informacijama urbanističko planiranje postaje bolje, utemeljeno u empirijskim podacima, participativnije, inovativnije. Prošle godine je uprava javnog prijevoza države Oregon napravila sporazum s aplikacijom Strava (vrlo popularna aplikacija za pametni telefon koja slijedi kretanje trkača i biciklista) i platila veliki iznos kako bi pristupila podacima o rutama kojima se koriste biciklisti koji koriste aplikaciju, u svrhu poboljšanja biciklističkih staza i osmišljavanja alternativnih trasa.
Činjenica da se Uber nameće kao spremnik neophodnih podataka za urbaniste sasvim je sukladna solucionističkoj ideologiji Silicijske doline, koja digitalnim putem nastoji riješiti probleme koji se inače ne javljaju, ili koji se ne javljaju u tim terminima. No kako su se tehnološka poduzeća dokopala jednog od trenutno najdragocjenijih resursa, podataka, stekli su prednost nad gradovima kojima nedostaje novca koliko i mašte, i uspjeli se postaviti kao dobrodušni spasitelji birokrata u javnim upravama.
Najveći rizik partnerskih razmjena koje gradovi sklapaju s Uberom jest razvijanje prekomjerne ovisnosti o njegovim tokovima informacija. Zašto prihvatiti to da privatno poduzeće postane jedinstveni posrednik po tom pitanju? Umjesto da ga ovlaste za sakupljanje svih informacija vezanih uz gradski promet, gradovi bi trebali pokušati dobiti ove podatke vlastitim sredstvima. Jedini razlog zbog kojeg je Uber tako efikasan jest činjenica da kontrolira izvor proizvodnje podataka: naši telefoni ga informiraju o svemu što treba znati kako bi planirao rutu. No ako bi gradovi preuzeli kontrolu nad ovim podacima, poduzeće ove vrste, koje samo ne posjeduje skoro nikakvu imovinu, ne bi moglo doseći vrijednost od 40 milijardi dolara na koliko se trenutno procjenjuje. Vjerojatno nije tako skupo osmisliti algoritam koji je kadar staviti u odnos ponudu i potražnju… Upravo su pod pritiskom taksi kompanija, gradovi poput New Yorka i Chicaga konačno izgleda shvatili da treba reagirati: i jedan i drugi pokušavaju pokrenuti centraliziranu aplikaciju koja bi bila sposobna povezati tradicionalne taksije s efikasnošću Ubera. Osim toga, kako bi se spriječila dominacija ovog potonjeg, centralizirani program ima za cilj i spriječiti da podaci o rutama postanu skupa roba – koju onda gradovi moraju kupiti.
Ali pravi je izazov u tome kako postići to da aplikacije funkcioniraju s drugim prijevoznim sredstvima. Uberova vizija je jasna: pokrećete aplikaciju na vašem telefonu i automobil vas dolazi potražiti. Svakako vrlo maštovito rješenje. Ovaj pristup funkcionira u SAD-u, gdje se uopće ne pješači i gdje je javni prijevoz uglavnom nepostojeći, ali zašto bi ovaj model trebao biti prihvaćen u ostatku svijeta? Razlog zbog kojeg bi ovaj način prijevoza bio problematičan svakako nije manjak profita koji Uber ubire na tržištu. Kritika solucionizma ovdje je savršeno primjenjiva: ne samo da daje preusku definiciju socijalnih problema, nego ih postavlja na način da od njih profitiraju prije svega dizajneri “rješenja”.
Zamislite da vas aplikacija koju su razvile vaše gradske vlasti može informirati o svim mogućnostima prijevoza koje su na raspolaganju (izuzev Ubera): mogli biste uzeti bicikl, koji vas čeka na ulici iza ugla, uskočiti u minibus čija će ruta biti prilagođena vašoj destinaciji i destinaciji drugih putnika, potom prošetati ostatak puta kako biste uživali u čarima kvartovske tržnice. Neki gradovi su već pokrenuli takve projekte. Helsinki je u suradnji sa start-up kompanijom Ajelo stvorio Kutsuplus, koji je zanimljiv hibrid Ubera i tradicionalnog sustava javnog prijevoza. Na svojem telefonu putnici naruče Kutsuplusov minibus, a aplikacija izračuna koji je najbolji način da svi dospiju na željenu destinaciju na osnovu podataka u stvarnom vremenu. Aplikacija procjenjuje također vrijeme puta, kako s Kutsuplusom tako i s drugim načinima prijevoza.
Uspjeh projekata poput ovog ovisi o nekoliko čimbenika. Ponajprije, gradovi ne smiju smatrati Uber jedinim načinom poboljšavanja efikasnosti javnog prijevoza, a naročito smanjenja prometnih zagušenja (a možemo biti sigurni da podaci koje Uber priskrbljuje nikada neće pokazati da je potrebno manje taksija, a više biciklističkih ili pješačkih staza). Potom, u bitkama vezanim uz javne službe pobijedit će oni koji posjeduju podatke kao i uređaje koji ih prikupljaju. Prepustimo li sve to Uberu – ili još gore, gigantskim tehnološkim poduzećima, koji se nastoje dokopati dijela atraktivnog tržišta “inteligentnih gradova” – lišavamo se mogućnosti pokušaja i eksperimenata kojima bi same zajednice organizirale prijevoz kako smatraju da je najpogodnije.
Partnerstvo između Ubera i grada Bostona postavlja osim toga jedno političko pitanje: smije li se dozvoliti Uberu da “posjeduje” podatke svojih klijenata, koje će potom koristiti kao adut u pregovorima s gradovima ili koje može sasvim jednostavno prodati bilo kojem, najboljem ponuđaču? Prije nego što je pitanje uopće postavljeno, Uber je odgovorio potvrdno. Baš kao i Google i Facebook prije njega.
Stvarnost je ipak kompleksnija, naročito jer bi se prikupljanje podataka, integriranu u javnu infrastrukturu, mogli prilično lako skupiti i na razini grada. Zamislite što bi sve bila u mogućnosti napraviti mreža koja kombinira automatske čitače registracijskih oznaka, cesta i inteligentnih semafora: mogla bi pronaći i pratiti vozila Ubera jednako kao što to rade pametni telefoni njihovih vozača i putnika. To ne znači da zastupamo pojačanje nadzora, nego naglašavamo činjenicu da se Uber proglašava vlasnikom podataka koji mu ne pripadaju.
Činjenica da Uber dolazi iz Kalifornije, regije poznate po lošoj kvaliteti javnog prijevoza, mogla bi nas nagnati da povjerujemo kako su individualna motorna vozila budućnost prijevoza. Što bi se, na nesreću, i moglo dogoditi upravo zbog smanjenja investicija u javnu infrastrukturu. Stoga, rješenje bi bilo njezino ponovno uspostavljanje, a zbog toga se treba boriti protiv politika proračunskih rezova.
S francuskoga prevela: Milena Ostojić
1 Ime stranice za razmjenu glazbenih datoteka čiji je uspjeh početkom 2000-ih posijao paniku u glazbenoj industriji.
2 Vidi Marie Bénilde, “Osobni podaci na prodaju”, Le Monde diplomatique, hrvatsko izdanje, studeni 2013.