Roditeljska ljubav i pažnja u ranom djetinjstvu utječu na volumen mozga djeteta, zaključak je studije objavljene još davne 2012. godine.
Slikovno je dokazano kako trogodišnje dijete željno ljubavi ima manji mozak od onog djeteta koje je okruženog pažnjom i podrškom roditelja.
Nedostatak ljubavi, dakle, ne utječe samo na emocionalni razvoj djeteta, nego i na fizički razvoj njegova mozga.
Ako je okolina u kojoj dijete odrasta nepoticajna onda dovodi do morfoloških i funkcionalnih promjena u mozgu.
Kod osoba koje nisu imale dovoljno privrženosti i koje nisu imale osobu za koju bi se vezale, dolazi do promjena u amigdali – onom dijelu mozga koji se uz hipokampus naziva emocionalni mozak. U pitanju može biti bilo to da je osoba ostavljena od strane roditelja ili da sama nije bila emocionalno stabilna.
Kod takve djece, a kasnije i kod odraslih osoba, dolazi do poteškoća u funkcioniranju. Među ostalim oni na drukčiji način tumače podražaje iz okoline.
Negativnim djelovanjem na neuronske krugove u mozgu dijete odlazi u fazu odvajanja od stvarnosti. Čini se onda povučeno s impulzivnim ispadima u ponašanju. Dugoročne posljedice nisu nimalo zanemarive.
Za dijete je nužno da ima barem jednu osobu blisku osobu, ali poželjno je da ima i što više osoba koje su mu izvor sigurnosti i stabilnosti.
Rani odnosi privrženosti počinju se formirati već u prvoj godini života i kvaliteta tih odnosa utječe na kasniju sposobnost nošenja sa stresom.
Činjenica je kako razvoj privrženosti utječe na psihosocijalnu funkcionalnost djeteta, a kasnije i kod odrasle osobe.
Do unazad nekoliko godina nije se točno znalo da utječe i na morfološke promjene u mozgu. I danas, sedam godina nakon objave spomenute studije nedovoljno pozornosti se usmjerava na tu temu. Unatoč tome što je dokazan pozitivan razvoj privrženosti utječe na veći volumen mozga djeteta.