Prva mezopotamska trijada
Mezopotamska religija sa njezinim božanstvima nije jedna jedinstvena cjelina, već društveni alat koji se mijenja u koraku sa rastućim kompleksnim i hijerarhijskim društvom. Bogovi su bili najveći autoritet u svemiru, određivali su tok događaja na Zemlji.
Pod vodstvom Anua, boga neba, čije ime znači ‘nebo, sjaj, svijetlo’, formirao se kozmički red iz primordijalnog kaosa. On je bio personifikacija neba i najmoćnija sila u kozmosu, stariji od svih bogova i krajnji izvor postojanja. Imao je moć suditi onima koji bi počinili bilo kakav prijestup nakon što bi ih pozvao ispred svoga prijestolja pred kojima se nalazilo žezlo, vijenac, kruna i zapovjedni štap. Zvijezde su bile Anuovi vojnici koje je stvorio kako bi uništio zle sile, te nikad nije silazio na zemlju, radije je bio na nebu. Anua su u hetitski panteon uveli iz Mezopotamije Hurijci. Kao bog, zauzeo je neovisnu poziciju, dok je od vremena Gudeje, svećenika-vladara Lagaša, postao vrhovni bog. U njegovom nebeskom prebivalištu on je čuvao kruh i vodu besmrtnog života, i to je bio on koji je dao božanski autoritet kraljevima na Zemlji.
Pored njega je bio Enlil, njegov sin, isprva štovan u Sumeru kao ‘Gospodar vjetra’, bog oluja koji je predstavljao snagu prirode. On je bio drugi član velike trijade, koji je također okarakteriziran kraljem bogova kao i kraljem vjetrova. Postao je veliko sumersko božanstvo i vođa panteona tijekom trećeg tisućljeća pr. Kr. vjerovalo se da je Enlil mnogo prije nego što je bio stvoren ljudski rod nadgledao bogove dok su kopali korita rijeka Tigrisa i Eufrata. Predstavljao je moć prirode i zaprijetio kako će uništiti ljudski rod jer nije mogao spavati od buke koju su proizvodili, no o tome ću više kasnije. Njegova moć se manifestirala u proizvodnji žestokih oluja, te u davanju kiše. Njega se krivilo za uništenje Ura od strane Elamita, koje je interpretirano u obliku katastrofalne oluje, te je pod njegovom zapovijedi sumerski vladar Ume, Lugalzagesi, napao i podredio Lagaš na kraju ranodinastičkog perioda nazvavši se «Kraljem zemlje». Anu je bio božanski autoritet, a Enlil izvršitelj božanskog autoriteta na Zemlji.
Treći u trijadi je bio Enki, odnosno Ea kako je bio nazivan kasnije, «gospodar dubokih voda», koji je živio u Apsu, praiskonskom oceanu, suhom i mračnom svijetu, ponekad opisivanom kao planina, ponekad kao neprijateljski teritorij, u kojem je počivao Ea, personifikacija božanske mudrosti i izvora svog ezoteričnog znanja, te bog magije.
Ea je bio zadužen za oporavak civilizacije poslije potopa u trećem tisućljeću pr. Kr. Njegovo kultno središte je bilo smješteno u Eridu, gdje je i njegov hram sa svetim drvom gdje su se slatke vode rijeka miješale sa slanim ili ‘gorkim’ vodama mora, kao u primordijalnom vodenom kaosu kada se Apsu stopio sa Tiamat. Tamo je također Anu oblikovao ljudsku rasu iz gline i svim stvorenjima je Ea udahnuo život (koji je ujedno bio bog Tigrisa i Eufrata, rijeka i planina, darovatelj života, zaštitnik umjetnosti, krojač sudbina koji je određivao sudbinu svakog ljudskog bića). Važno je spomenuti Ereškigal, kraljicu podzemnog svijeta u akadskoj i u babilonskoj mitologiji, te sestra od Ištar i pandan sumerske božice Inane. Anu, Enlil i Enki nisu imali jedinstveni položaj boga sunca i njegova zemaljskog utjelovljenja na Zemlji kao primjerice faraoni u Egiptu. U sumerskom nebeskom panteonu, Anu je bio mutna figura sa oblikom i pojavom vrhovnog bića, Enlil je također bio uzvišenog položaja, Enki (Ea) je bio ‘gospodar zemlje’.
Nova generacija bogova
Raniju trijadu je zasjenila nova – Sin – bog mjeseca, Šamaš – bog sunca, Adad – bog oluje s kojim je bila povezana Ištar. Kada je Marduk prevladao Tiamat i njezine zle sile, naslijedio je status, atribute i funkcije Enlila kao glave panteona. Šamaš je bio jedan od najdjelatnijih bogova u Babilonu Hamurabijeva doba o. 1700. g. pr. Kr., zvan i Babar, što je vjerojatno oblik pridjeva ‘barbar’ što znači ‘sjajni’. Sunce što su štovali i Sumerani, osobito u Larsi i Siparu, pod imenom Utu, zahtijeva od vladara da budu pravedni, branitelj je onih koji su im potčinjeni, a osobito obespravljenih. Ta je značajka osobito jasno izražena u uvodu čuvenog Hamurabijeva zakonika i na skulpturi u zaglavlju zakonika, gdje kralj pokorno stoji pred Šamašem i od njega prima znakove svoje službe. Sin, bog mjeseca u sumerskom panteonu, dobro je poznat zahvaljujući poticajnim otkrićima sir Leonarda Woolleyja u Uru, glavnom bogoslužnom središtu južne Mezopotamije. Najvažnije središte bogoštovlja mjeseca, osim Ura, bilo u gradu sjeverne Mezopotamije u Haranu. Tu je majka kralja Nabonida (556.-539. g. pr. Kr.), posljednjeg vladara Babilona, bila svećenica boga mjeseca. Iz sumerskog mita o sjedinjenu Enkija i Ninhursag, te Enkijevu mnogobrojnom ženskom potomstvu možemo zaključiti koliko su bila važna ženska božanstva, mnoštvo varijanti božice majke, središnjeg lika u svim prirodnim religijama.
U sumerskoj mitologiji, Ninhursag ‘majka zemlje’, nazivana je Ninsikil-la, odnosno ‘djevica’, dok nije prišla Enkiju, bogu voda i mudrosti, i rodila bezbolno veliki broj božanstava nakon 9 dana trudnoće. Onda je postala Nintu-ama-Kalamma, ‘žena koja rađa’, ‘majka zemlje’, i kao njegova žena bila je Dam-gal-nunna, ‘prinčeva supružnica’. Kako je zanijela kao plodno tlo i rodila vegetaciju, bila je znana kao Nin-hur-sag-ga, ‘ona od planine’. Božanstvo koje se u Sumerana nazivalo Inana, u Semita, Amorićana i Asiraca poistovjećivalo se s Ištar. Sveta žedniba između boga i božice bio je značajan obred u sumerskoj religiji, a također i u religiji Semita na Bliskom istoku u svim razdobljima i pokrajinama, osim u Izraelu. Taj obred je u Mezopotamiji prikazan na pečatnom valjku iz Tell Asmara ( datira u polovicu drugog tisućljeća pr. Kr. ), a iz obrednih je tekstova poznato da su gradu Isinu oko kraja trećeg tisućljeća pr. Kr. svake godine obavljali svetu ženidbu između kralja kao predstavnika Tamuza, boga biljnog svijeta i svećenice koja je predstavljala Inanu. Inana, sumerski duplikat asirske Ištar, i njezin brak sa bogom pastira Dumuzi (Tamuz) koji je utjelovio moći proljeća, simbolizirao je obnovu života. Njezino vjenčanje je slavljeno na proljetnom festivalu u Isinu, upravo zbog toga što u tom periodu sve cvate te dolazi izražaja vegetacijski ciklus. Povezana je s Tamuzom, bogom biljnog svijeta, koji umire i nanovo se rađa. Ona u doba njegova zamiranja odlazi s njim u podzemni svijet, što je motiv koji se u Kanaanu javlja kao potraga božice Anat za mrtvim Baalom, u Egiptu kao Izidina potraga za Horusom, u Grčkoj Demetrina potraga za Korom, i Afroditina za Adonisom. Ištar je u semitskom razdoblju Babilona i u Asiriji bila poznata kao božica-ratnica, pa je upravo to uloga koju preuzima kao kanaanska Anat. To je značajka koja je po svojoj prilici semitskog podrijetla i može biti povezana sa semitskim bogom Athtarom. Kultna životinja božice bio je lav.
Marduk je u amoritskom razdoblju bio gradski bog Babilona i u sebi je spajao ulogu sumerskog Enlila, kao izvršitelja volje božanskog dvora, i kao boga oluje. Igra glavnu ulogu između ‘Reda’ i iskonskog ‘Kaosa’ u Amorićana sjeverne Mezopotamije.
Te dužnosti preuzimao je i Adad, u Siriji i Palestini nazivali su ga Hadad, a priznanje njegove nadređene uloge očitovalo se u naslovu Baal («Gospodin»). Njegovu ulogu u sukobu sa snagama Kaosa u obredima novogodišnje svetkovine u Asiriji preuzeo je Ašur, najveći bog asirske mitologije i zaštitnik Asirije, koji je na skulpturi u palači Asubarnipala II. (883.-859. g. pr. Kr.) u Nimrudu prikazan kako se naoružan munjom bori s nemani Kaosa.
Ereškigal i Nergal su bile zle sile podzemnog svijeta. Prema čuvenom tekstu koji se odnosi na kult plodnosti, božica plodnosti Ištar silazi u podzemni svijet kroz sedam vrata i pri svakom prolazu gubi jedan od simbola svog božanskog autoriteta. Kraljica ovog paklenog kraljevstva je božica Ereškigal ili Alatu («božica»). U drugom se mitu opisuje kako je Nergal, bog masovnog uništenja ratom i pošastima prodirao u podzemni svijet postavljajući svoje vlastite stražare da čuvaju 14 vrata. Zbacio je s prijestolja Ereškigal, ali joj je na njeno preklinjanje da je uzme za ženu i preuzme njeno kraljevstvo poštedio život.