Maria Mitchell jedan je od najsvjetlijih primjera učenjakinje koja je nadišla sputavajuće okvire svoga vremena, probivši se u svijetu kojim su dominirali muškarci. Njezin se uspjeh utoliko više ističe jer je u 19. stoljeću bilo tako malo priznatih znanstvenica. Mogućnosti visokoškolskog obrazovanja za žene bile su neznatne, a njihov pristup znanstvenoistraživačkim ustanovama vrlo ograničen.
Maria Mitchell imala je sreću što se rodila u sredini koja joj pružala dobru priliku da njeguje i razvija svoj znanstveni dar. Na svijet je došla 1. kolovoza 1818. g. u Nantucketu na sjeveroistoku Sjedinjenih Država. Mjesto je bilo poznato, danas prikladnije rečeno zloglasno, po kitolovu. Nantucketska je zajednica bila kvekerska. Kvekeri su promicali mir, ukidanje ropstva, jednaka prava za žene, obrazovanje i čovječno postupanje sa zatvorenicima i duševnim bolesnicima.
Upravo je gotovo jednakopravna uloga žena unutar zajednice bila jedno od najnaprednijih obilježja kvekerskog svjetonazora. To je bilo još izraženije u Nantucketu jer su muškarci zbog kitolova često znali dugo izbivati, pa bi žene u njihovom odsustvu preuzele brigu o svemu, što je dodatno jačalo njihovu samosvijest i samostalnost. Napokon, činjenica što su kvekeri cijenili obrazovanje i smatrali ga vrijednim i za muškarce i za žene stvarala je već u samom začetku povoljno ozračje.
Astronomija je obiteljska stvar
Marijina majka Lydia Coleman bila je znatiželjna, oštroumna i uglavnom samouka, a za nju se govorilo da je jedina na cijelom otoku pročitala sve knjige koje su se mogle pronaći u dvjema javnim knjižnicama i privatnim kućnim bibliotekama. Sama se zaposlila u knjižnici kako bi nesmetano mogla čitati knjižne fondove. Prije udaje bila je i učiteljica u kvekerskoj školi. Marijin otac William Mitchell dobio je priliku studirati na Harvardu, ali je od toga odustao jer nije želio otići od Lydije. Vjenčali su se 1811. godine. Imali su desetero djece, od kojih je devetero doživjelo zrelost. Maria je bila najbistrija među njima, čitala je majci naglas romane, braću i sestre zabavljala je pričama, čak ih i mnogo napisavši, pomagala im s pisanjem i računanjem. Imala je izrazito živu maštu i silnu kreativnu energiju. Još kao mala lutala je otokom, promatrala prirodu i postavljala svakojaka pitanja. Imala je slobodan duh i cijeli se život borila protiv pravila, propisa i navada koje su je ograničavale.
Na otoku je obitelj Mitchell bila poznata po bavljenju astronomijom. William je bio jedan od pionira astronomskog motrenja u Sjedinjenim Državama. U Nantucketu su naročito cijenili što je na temelju astronomskih promatranja i izračuna kalibrirao kronometre na brodovima kitolovcima prema stupnjevima duljine griničkog meridijana, što je pomorcima omogućavalo određivanje položaja na moru.
Od rane dobi Maria je pratila oca kad je odlazio na krov kuće, gdje su svake vedre noći motrili nebo, bilježili opažanja i računali relativne položaje zvijezda. Otac je imao vlastiti teleskop i podučavao ju je astronomiji, rano primijetivši njezin dar za matematiku. Ona je osnove naučila iz knjiga, ali nije željela samo koristiti matematičke jednadžbe za izračun položaja zvijezda, nego ih zaista i razumjeti. Kad joj je bilo dvanaest i pol godina, asistirala je ocu da izračunaju točno vrijeme prstenaste pomrčine Sunca. Pomagala mu je i u kalibriranju pomorskih kronometara i postala tako vješta da je već kao četrnaestogodišnjakinja mogla sama obavljati taj odgovorni posao.
Maria s ocem (foto: Nantucket Historical Association)
Od učenice do učiteljice
Budući da u Nantucketu još nije bilo općinske škole, William i Lydia vodili su brigu o obrazovanju svoje djece. Nisu ih samo ohrabrivali da uče, nego ih odgajali u ozračju neprestanog intelektualnog istraživanja. Maria je kasnije pohađala Sjevernu osnovnu školu, prvu javnu školu u Nantucketu, kojoj je prvi ravnatelj bio upravo njezin otac, ali je na tom mjestu ostao svega dvije godine. Kad je Mariji bilo 11 godina, utemeljio je vlastitu školu, gdje je ona bila i učenica i očeva pomoćnica. Za razliku od ondašnjih uvriježenih metoda učenja William „Učitelj“, kako su ga prozvali, imao je drugačiji pristup: sa svojim učenicima hodao bi vrištinama i po obalama Nantucketa u potrazi za pticama, školjkama i biljkama, navodeći ih da se pitaju i pažljivo gledaju. Ovu metodu je i sama poslije preuzela u svojoj vlastitoj školi.
Nakon što se očeva škola zatvorila, Maria je od 1832. g. pohađala osnovnu školu za mlade dame unitarijanskog svećenika Cyrusa Piercea. No postala je nespokojna pod njegovim pravilima i načinom poučavanja pa je odlučila sama otvoriti školu u kojoj će se učenici poticati da sudjeluju u obrazovnom procesu. U vlastitu školu, osnovanu 1835. g., primala je i nebjelačku djecu, što je bilo prijeporno jer je mjesna škola tada bila segregirana. Sa svojim učenicama često je išla na izlete u prirodu te na licu mjesta prenosila znanje i pobuđivala opčinjenost svijetom. Smatrala je da je neposredno opažanje temelj učenosti.
Unatoč tome što su neki bili kritični prema njezinim metodama poduke, njezine nedvojbene intelektualne vrline i sposobnosti potaknule su nantucketske starješine da joj 1836. g. ponude mjesto knjižničarke u Nantucket Atheneumu, mjesnoj javnoj knjižnici. Prihvatila je posao i radila ondje osamnaest godina. Nije to učinila samo kako bi stekla financijsku sigurnost, potrebnu da bi poduzimala vlastita astronomska promatranja; predana potrazi za znanjem, oduševljavala se i mogućnošću da ima neograničen pristup knjigama. Sama je naučila francuski i njemački kako bi mogla čitati znanstvena djela na izvornim jezicima.
Možda pod utjecajem knjiga koje je pročitala i misli s kojima se upoznala, Maria je počela preispitivati vlastitu vjeru, iako je cijeli život zadržala neke tipično kvekerske navike, poput jednostavne odjeće i osobne poniznosti. Nedugo nakon što je njezin brat Andrew morao dati ostavku na mjesto u kvekerskoj skupštini jer se oženio nekvekerkom, Maria je 1843. g. sama napustila kvekerstvo i prešla na unitarijanstvo, koje joj je omogućavalo veću misaonu slobodu.
https://www.youtube.com/watch?v=BK6wMvNLvOw
Otkriće kometa
Maria se prepuštala istraživanju noćnog neba svaki put kad bi to atmosferske prilike dopuštale. Jedne listopadske noći 1847. g. otišla je na krov i počela uobičajeno sistematično pretraživati noćno nebo. U jednom trenutku opazila je mrljavu prugu svjetla za koju je znala da može samo biti komet. Smjesta je pohitala dolje ocu, koji je potvrdio otkriće.
Ubrzo je cijela američka astronomska zajednica oduševljeno brujala o Mariji Mitchell i njezinom kometu (čija je današnja oznaka C/1847 T1). Tadašnji rektor Harvarda se osobno zauzeo za to da Maria primi međunarodno priznanje, zlatnu kometnu medalju koju je dodjeljivao danski kralj za otkriće kometa teleskopom. Neko vrijeme se postavljalo pitanje prvenstva jer je i talijanski isusovac i astronom Pietro Angelo Secchi (1818.-1878.), ravnatelj vatikanske zvjezdarnice, prijavio otkriće, ali s datumom 3. listopada. Bila je još jedna otkrivačica, Mary Ann Crockford, supruga ravnatelja hamburškog opservatorija Christiana Carla Ludwiga Rümkera (1788.-1862.), koja je komet opazila 11. listopada.
Danski kralj se na koncu uvjerio da je Maria Mitchell prva otkrila komet pa je u studenom 1848. g. primila obavijest da joj je danska vlada dodijelila zlatnu medalju. Bila je prva žena koja je primila kometnu medalju, ali i uopće prvi američki astronom koji je primio priznanje europske znanstvene zajednice za izvorno otkriće. I bila je tek treća žena koja je otkrila komet; prije nje je to uspjelo još samo njemačkoj astronomkinji Mariji Margarethi Kirch te Carolini Herschel, koja ih je otkrila čak šest.
Glas o „dami astronomkinji“ proširio se znanstvenim svijetom. Maria je 1849. g. postala članicom nedavno utemeljenog Američkog udruženja za unaprjeđenje znanosti. Prirodoslovac Louis Agassiz predložio ju je za članstvo u Američkoj akademiji znanosti i umjetnosti pa je 1850. g. primljena i u tu udrugu. Napokon, 1869. g. izabrana je i u Američko filozofsko društvo.
Godine 1849. dobila je namještenje u Uredu za pomorski almanah Sjedinjenih Država koji je objavljivao godišnjak s položajima zvijezda i planeta neophodnima za točnu navigaciju na moru. Zadatak joj je bio da računa tablice Venerinih položaja. Zahvaljujući tom poslu postala je i prva profesionalna, tj. plaćena astronomkinja u Sjedinjenim Državama. Namještenje je zadržala sve do 1868. godine.
Europsko putovanje
Priznanja su učvrstila Marijino povjerenje u vlastiti istraživački rad. U Nantucket su počeli pristizati i ugledni intelektualci, učenjaci, mislioci i književnici. Potaknuta tim posjetima sve je više žudjela putovanjem proširiti svoje horizonte, posjetiti Europu i upoznati ondašnje vodeće svjetske astronome. Da bi žena sama u ono vrijeme putovala bilo je nezamislivo, no Mariji se osmjehnula sreća. Jedan čikaški bankar pristao je da bude putna pratilja njegovoj kćeri po Europi. Najprije je otputovala u Chicago, a onda je sa svojom družbenicom pošla Mississippijem sve do New Orleansa, a odatle preko Savanne i Charlestona stigla u New York (odakle su isplovile za Liverpool). Putujući američkim jugom, užasnulo ju je ropstvo i iz prosvjeda prestala je nositi pamučnu odjeću jer je pamuk bio jedan od glavnih proizvodnih artikla južnjačkih plantaža s robovima.
U Ujedinjenom Kraljevstvu posjetila je opservatorije u Liverpoolu, Greenwichu, Cambridgeu i Glasgowu. Nije se ograničavala na znanstvene susrete, nego se zanimala i za kulturne znamenitosti. Budući da se njezina družbenica morala na očev poziv vratiti u Sjedinjene Države, Maria je putovanje nastavila s obitelji književnika Nathaniela Hawthornea, posjetivši Francusku i Italiju. Na putovanju je upoznala vodeće astronome onog doba, poput Johna Herschela, Urbaina Le Verrierea i Mary Somerville.
Maria sa studenticama (foto: Vassar College Library)
Daljnji profesionalni razvoj
U ljeto 1858. g. Maria se vratila u Nantucket. Dočekala ju je teško bolesna majka o kojoj se brinula sve do njezine smrti u srpnju 1861. godine. Od ušteđevine je iduće godine podigla vlastiti opservatorij, primivši i znatnu pomoć od bostonskog udruženja Žene Amerike koje joj je darovalo novi teleskop kupljen novcem od donacija.
Godine 1864. stigla joj je je ponuda od koledža Vassar, fakulteta za žene koji je bio utemeljen tri godine prije. Njegov osnivač želio je imati i žene među fakultetskim osobljem. Obećali su joj opservatorij i teleskop. U svibnju 1865. g. prihvatila je mjesto i postala profesorica astronomije, a preuzela je i ravnateljstvo fakultetske zvjezdarnice. Prvotnu ponudu od 1500 dolara za godišnju plaću sama je iz pretjerane skromnosti smanjila na 800 dolara. I dok je muškim profesorima plaća do 1867. g. s prvotnih 2000 porasla na 2500 dolara, njoj je ostala ista. Smetalo joj je i što joj je plaća manja i od mnogih mlađih profesora, unatoč njezinom ugledu i iskustvu. Ustrajala je na povećanju plaće, prijeteći čak i ostavkom. No i kad ga je naposljetku dobila, uvijek je bila plaćena manje od muških kolega, što ju je činilo ogorčenom.
Njezin opservatorij pretvorio se u svojevrsnu znanstvenu igraonicu. Studentice su u svako doba ulazile i izlazile, uzimale astronomske uređaje i penjale se na krov kako bi mogle same obavljati motrenja. Ona je uvijek bila tu kako bi im pomogla, ali se oduševljavala kad bi same nešto shvatile. Poticala je i veće bavljenje matematičkom astronomijom.
Tijekom godina Mitchell je obrazovala velik broj istaknutih znanstvenica. Rad i boravak na Vassaru bio je zaista iznimno iskustvo, ali bilo je i neugodnih situacija. Tako se širila glasina da je s nekim studenticama odviše bliska. Iako toj glasini jedva da se poklanjala pozornost, ona svjedoči o tome kakve je sumnje pobuđivala činjenica što je bila znanstvenica i neudana.
Nakon otkrića kometa Mitchell nije ostvarila nova velika astronomska postignuća. Unatoč tome, nastavila se baviti motrenjem kometa i ispravno je zaključila da moraju potjecati iz pojasa na krajnjem rubu Sunčeva sustava. Jupiter i Saturn bila su joj dva omiljena planeta i proučavala je njihove površine i fotografirala zvijezde. Fotografirala je i Sunce, a fotografski aparat kojim se služila konstruirala je sama.
Borkinja za ženska prava
Mnogo veća njezina zasluga leži u ustrajnoj cjeloživotnoj borbi za ravnopravnost žena. Nije prihvaćala rašireno mišljenje da žene ne mogu isto što i muškarci, nego da su dobre poglavito za domaćinske poslove:
„Pretpostavimo da svaki muškarac smatra svojom obvezom sam obavljati koji god mehanički posao, bi li društvo od toga imali koristi? Bi li se posao dobro obavio? No od žene se očekuje da vlada svim načinima šivanja, svim načinima kuhanja, svim načinima bilo kojeg ženskog posla, a posljedica je da život prolazi u učenju tih poslova, dok univerzum istine koji leži u pozadini ostaje nedirnut“.
Borila se protiv predrasude da žene nisu kadre razumjeti znanost i da je previše obrazovanja štetno za njih. U govoru na osnivačkoj skupštini Američkog udruženja za žensko unaprjeđenje rekla je: „Čim saznamo broj djevojaka koje su umrle od pretjeranog učenja, otkrijmo i broj onih koje su umrle od besciljnog života“.
Vjerovala je da znanost nudi jedinstven intelektualni izazov i može pomoći ženama da pobjegnu od uzanosti svoje svakidašnjice. Brinula je za društveni napredak i bila predana tomu da žene dobiju što više mogućnosti. Godine 1876. dala je svoje viđenje zašto je tako malo žena postiglo velika znanstvena otkrića:
„Zakoni prirode ne otkrivaju se slučajno; teorije ne dolaze po sreći, čak ni najvećim umovima; ne rađaju se u žurbi i brizi svakidašnjeg trudbeništva; one se marljivo traže, strpljivo se čekaju, primaju se s opreznom zadrškom, prihvaćaju s dubokim poštovanjem i strahopočitanjem. I dok kadre žene ne budu svoje živote dale istraživanju, izlišno je raspravljati o njihovoj sposobnosti za originalan rad“.
Postojano zastupajući ženska prava, prijateljevala je s mnogim sufražetkinjama i bila je 1873. g. suosnivačica Američkog udruženja za žensko unaprjeđenje, postavši poslije i njegovom predsjednicom (1875.-1876.). Od 1876. g. do smrti bila je na čelu njegova odbora za znanost, čiji je glavni cilj bio poticati među ženama zanimanje za znanost izvješćima koja pokazuju da su se studentice kadre baviti istraživanjima na različitim poljima i postupno preuzimati odgovornosti profesora i nastavnika.
Mjesečev krater nazvan po Mariji Mitchell
Posljednja godina
U siječnju 1888. g. Maria Mitchell se povukla s fakulteta. Vratila se u svoju kuću u Lynnu u Massachusettsu, htjela je biti blizu sestre Kate i njezine obitelji jer se sama nikad nije udavala, ali je zato uvijek ostala bliska sa svojima. Namjeravala je sagraditi novi opservatorij s teleskopom koji su joj darovale Žene Amerike. Osjećajući olakšanje nakon što se oslobodila fakultetskih obveza, napisala je u proljeće 1888. g. svojoj prijateljici da počinje učiti starogrčki. „Trebat će mi 30 godina, no mogao bi mi dobro doći na onom svijetu.“ Zdravlje joj je bilo sve krhkije, nije se više mogla baviti astronomijom, ali nije željela prestati učiti.
Umrla je 28. lipnja 1889. g. U smrtovnici je kao uzrok smrti navedena bolest mozga. Po Mariji Mitchell još je za njezina života prozvan Mjesečev krater na južnom rubu Mora hladnoće. Zadivila se kad je doznala da joj je na taj način ovjekovječeno ime.
Članak je preuzet uz dopuštenje autora, a izvorno je objavljen u časopisu Čovjek i svemir (Zvjezdarnica Zagreb, 58/2016.)