.Henrietta Lacks je imala kratak i težak život. Ona je izgubila majku kada je imala samo četiri godine, a njezin otac i njezinih devetero braće i sestara su je ubrzo nakon toga napustili. Kada je preminula u 31. godini života njezina smrtovnica nije čak ni objavljena u novinama, a siromašna Henrietta je pokopana u neoznačenom grobu.
No, tu nije završila njena priča. Henrietta je nakon svoje smrti pomogla milionima ljudi širom svijeta, stvorila industriju koja vrijedi milijarde i promijenila nauku zauvijek. Čak i danas naučnici dobijaju Nobelove Nagrade za svoje eksperimente i napredak u nauci koji su ostvarili zahvaljući Henrietti i njezinim “besmrtnim” stanicama. Istim onim stanicama tumora koje su nju ubile, a spasile milione od bolesti poput dječje paralize.
Ko je bila Henrietta Lacks?
Loretta Pleasant je rođena u Roanokeu, Virginia, 1. augusta 1920. godine u maloj kolibi u kojoj su živjeli njezini roditelji i osam starije braće i sestara. Kasnije je promijenila ime u Henrietta. Njezina majka Eliza je umrla rađajući još jedno djete, a njezin otac je nakon toga svu djecu dao rodbini koja je radila na poljima duhana.
Henrietta se preselila kod svog djeda (s majčine strane) koji je već odgajao unuka Daya, Henriettinog rođaka sa kojim je dijelila sobu. Day i Henrietta su išli u odvojenu školu za Afroamerikanace udaljenu 3 km od kuće, ali su u 4. (Day) i 6. (Henrietta) ispisani iz škole kako bi mogli raditi na poljima duhana. Samo nekoliko mjeseci nakon što je napunila 14 godina Henrietta je dobila prvo dijete, Lawrenca. Kasnije je došlo i drugo, Lucile Elsie, koja je patila od epilepsije i poteškoća u razvoju. Henrietta i Day su se vjenčali u aprilu 1941. godine.
Nakon što su se preselili u predgrađe Baltimorea na svijet je došlo još troje djece. Nedugo prije njezine posljednje trudnoće, Henrietta se počela žaliti na vaginalne bolove tokom odnosa. Četiri mjeseca nakon što se rodio njihov posljednji sin Joe, Henrietta je pronašla “čvor” u vratu maternice. Njezin suprug ju je odmah odveo u bolnicu Johns Hopkins, jedinu bolnicu u Baltimoru koja je 1951. godine primala afroamerikance.
Henrietta je napustila bolnicu sa dijagnozom raka vrata maternice, a ubrzo se vratila kako bi započela sa tretmanima radijacije. No, prije nego su započeli hirurg je uzeo dva uzorka njezinog tkiva – zdravo i kancerogeno, iako Henrietta nije dala dopuštenje za to, niti je uopšte znala šta se dešava, jer joj prema tadašnjem zakonu to niko nije morao ni reći.
Kako su Henriettine stanice doprinijele razvoju nauke
Henriettina stanica (“HeLa”)
Richard TeLinde, šef ginekologije na Johns Hopkins je u to vrijeme proučavao rak. On je naredio svojim liječnicima da rutinski uzimaju uzorke zdravih i kancerogenih stanica od pacijenata. On bi zatim proslijedio stanice George Geyu, voditelju istraživanja tkiva na Johns Hopkinsu, nadajući se da bi Gey mogao uzgojiti stanice, tako da bi se mogle dalje proučavati. Ali stanice su uvijek umirale. Uvijek.
Kada su Henriettine stanice donešene u laboratoriju ubačene su u epruvete pune kokošije krvi, i zatim označene kao “HeLa” (prva dva slova “Henrietta” i ” Lacks “). Upravo se u ovim trenucima počelo dešavati nešto što su svi naučnici toliko čekali – Henriettine stanice ne samo da nisu umrle, već se njihov broj udvostručio svakih 24 sata. HeLa je uskoro postala poznata kao prve “besmrtne” ljudske stanice, a zahtjevi za uzorke su počeli stizati iz laboratorija širom svijeta.
No, dok se u naučnim krugovima slavilo novo otkriće, Henriettin agresivni rak je zahvatio cijelo tijelo, a ona je ne znajući šta se dešava umrla 4. oktobra 1951. godine. Niko u Johns Hopkins bolnici nije znao koliko su važne njezine stanice, a muž i djeca su saznali za njih tek 1973. godine, kada su se istraživači pojavili na njihovim vratima i zatražili i njihove uzorke krvi.
Svi su bili zapanjeni kada su otkrili da je iz Henriettinih stanica izrasla industrija vrijedna više milijardi dolara. Da su korištene kako bi se razvila vakcina protiv dječje paralize. Da su prve klonirane ljudske stanice (1955). Da je na osnovu njih po prvi put utvrđen tačan broj kromosoma. Na HeLa stanicama su se vršili eksperimenti, testirali lijekovi, a bile su izložene i zračenju, te raznim infekcijama i toksinima koji se jednostavno nisu mogli testirati na živim ljudima
Više od 10.000 patenata je registrovano zahvaljujući Henriettinim stanicama, a samo od 2001. godine, pet dobitnika Nobelove Nagrade su radili istraživanja pomoću HeLa. Svake sedmice se u laboratorije širom svijeta dostavi 20.000 epruveta koje sadrže HeLa, a jedan naučnik procjenjuje da bi sve HeLa stanice koje su se koristile u posljednjih 60 godina, kada bi se nagomilale na jedno mjesto, bile teške oko 50 miliona tona, otprilike iste težine kao i preko 100 Empire State zgrada.
Pa ipak, Henriettin doprinos nauci i cijelom svijetu je prošao uglavnom nezapaženo. Što je još gore, njena porodica nije imala pravo glasa u tome kako se koristi HeLa. I sa svim spašenim životima zahvaljujući Henriettinim stanicama, njezina porodica je i dalje živjela u apsolutnom siromaštvu.
Na sreću, sve se počelo mijenjati kada je BBC snimio dokumentarac o Henriette i HeLa 1998. godine, kada je njena porodica dobila posebnu počast od Smithsoniana i Nacionalne zaklade za istraživanje raka. U 2010. godini Rebecca Skloot je napisala Henriettinu biografiju, a Oprah Winfrey kupila prava da snimi film o njoj. Skloot je postavila temelje za pomoć Henriettinoj porodici, a u 2010. godini je konačno podignut i nadgrobni spomenik u blizini Henriettinog neoznačenog groba.
Izvor: pixelizam