Kitinjasto pogrebno odijelo od žada, Foto: Maksim Gulyachik/Shutterstock
Odijela od žada su možda najraskošnija vrsta sahrane u ljudskoj istoriji. U dinastiji Han besmrtna pogrebna odijela od žada korišćena su za preminule careve i pripadnike vladajuće klase.
Drevni Kinezi su vjerovali da će ih odijelo od žada zaštititi u smrti i obezbijediti im besmrtnost. Pogrebno odijelo ujedno je naglašavalo moć i bogatstvo pokojnika.
Odijela za sahranu su ručno izrađena od hiljadu plemenitih kamenih ploča od žada povezanih zlatnim ili srebrnim koncem.
Prvo otkriće odijela od žada
Iako se ranije znalo za upotrebu žada u pogrebnim ritualima, njegovo postojanje je potvrđeno tek 1968. godine. Arheolozi su tada pronašli grobnicu vladara dinastije Han, Liu Šenga i njegove supruge princeze Dou Van. Grobnica je bila jedan od najvažnih arheoloških otkrića dvadesetog vijeka.
Odijela su bila sastavljena od hiljade sitnih ploča od žada spojenih zlatnim koncem. Postojali su i komadi od žada dizajnirani da prikriju oči, uši i druge otvore na tijelu.
Odijelo Liu Šenga bilo je sastavljeno od 2498 komada žada koji su zajedno spojeni sa 1,1 kg zlatnog konca. Vjeruje se da je bilo neophodno oko 10 godina da se izradi odijelo i najmanje 100 majstora koji bi polirali ploče od žada.
Takođe su pronađena uputstva i standardi o tome kako treba da budu napravljena odijela od žada. Ova pravila su detaljno opisana u „Knjizi kasnijeg Hana“. Međutim, studija odijela otkriva da nisu uvijek bila dizajnirana da ispunjavaju navedene standarde. Kvalitet 15 otkrivenih pogrebnih odijela je bio različit.
Žad nije uspio da spriječi propadanje mekog tkiva pokojnika. Ali uprkos tome, pošto je žad propustljiv, DNK iz kraljevskog para može biti sačuvana u njemu 2000 godina nakon njihove smrti. Što pokojnicima daje neku vrstu besmrtnosti.
Dio ruke od žada sa bakarnim koncem, Foto: Wikipedia
U zavisnosti od društvenog statusa pokojnika, prema Knjizi, određen je tip konca za odijelo. Carsko odijelo od žada bilo je provučeno zlatom, kraljevski plemići i visoki plemići nosili su odijela od žada sa srebrnim nitima. Sinovi i kćeri zakupodavca su nosili odijela od žada sa bakarnim nitima, a niže rangirane aristokrate su nosile odijela od žada sa svilenim nitima.
Međutim, zbog bogatih sahrana bile su učestale pljačke. Car Ven od Veja naredio je da se zbog toga obustavi proizvodnja odijela od žada 223. godine. Pljačkaši grobova bi spalili odijela samo da bi uzeli zlatni konac.
Kolika je moć žada
Žad ima istaknuto mjesto u drevnoj kineskoj kulturi. Žad je bio cijenjen još u neolitu 6000 godina p.n.e. zbog svoje izdržljivosti i snage za potrebe izrade ritualnih i ukrasnih predmeta, za alate i oružja kao simbol političke moći i vjerskog autoriteta. Tokom sljedećih vijekova, žad je postao sve cjenjeniji zbog svojih potencijalnih magijskih svojstava. Kada se pojavila dinastija Han (206. g. p.n.e. – 220. g. n.e.), predmeti od žada su se češće pretvarani u životinjske oblike i kao ukrasni predmeti za elitu. Postao je simbol čistote, moralnog integriteta i besmrtnosti.
Za dinastiju Han osoba je imala dva dijela svoje duše. Jedan dio, duh-duša otputovala bi u zagrobni život nakon smrti, gdje bi se nastanila u raju besmrtnika. Drugi dio, tijelo-duh, ostao je na zemlji u grobu i mogao se ponovo ujediniti sa drugom polovinom samo kroz ceremonijalne obrede. Zato je žad bio važan dio ove prakse, jer su njegova mistična svojstva pomogla da se sačuvaju tijelo i duša koji bi bili vezani za pokojnika u grobu.
Žad je štitio dušu i tijelo pokojnika
Ova povezanost sa dušom i dugovječnošću najbolje je objašnjena u tekstu kineskog istoričara Sima Kiana (145 – 86. g. p.n.e.) koji je opisao cara Vua od Hana (157 – 87. g. p.n.e.) koji ima čašu od žada na kojoj je ispisano „Dug život Gospodaru ljudi”. Poznato je da je car uzimao eliksir napravljen od žada u prahu pomješan sa jutarnjom rosom sakupljenom na bronzanoj ploči od 6 metara u nadi da će mu obezbijedi besmrtnost. Nažalost, to mu nije pošlo za rukom.
Prvi vladari dinastije Han su vjerovali da će žad sačuvati fizičko tijelo i duše pokojnika u smrti. U početku su postavljali velike i male diskove od žada oko pokojnika. Potom se vremenom ova praksa razvila u praksu sahranjivanja u kitinjastim pogrebnim odijelima od žada, piše Sve o arheologiji.