Ponedjeljak, 30 Decembra, 2024

Skratio radno vrijeme kako bi radnice bile više s porodicom

CAZIN – U firmi “CPU Infotech” iz Cazina, koja se bavi prodajom računarske opreme, odlučili su da zaposlenicama skrate radno vrijeme za jedan sat kako bi one mogle provoditi više vremena sa svojom porodicom, što je zasad jedinstven slučaj na području Unsko-sanskog kantona, a možda i cijele BiH.

Direktor ove firme Dženan Kapić ističe kako primanja za njihovih šest radnica ostaju ista, a da je dobit od svega obostrana.

“Ništa se neće izgubiti za taj sat, poslove će stići uraditi, a radnice će biti motivisanije za posao, jer će više vremena provoditi sa svojom porodicom. Mislim da je ovo dobar potez koji će se pozitivno odraziti na naše poslovanje, a nadam se kako će i drugi poslodavci slijediti ovaj primjer”, kazao je Kapić.

Zaposlenica Hana Perviz ističe kako su plate u ovoj firmi redovne, dodajući kako ih je odluka poslodavca pozitivno iznenadila. “Ovo meni kao ženi i majci mnogo znači. Imam dijete od dvije godine i sada ću moći posvetiti više vremena porodici”, kaže ona.

Njena radna koleginica Emina Pašić dijeli takvo mišljenje i dodaje kako joj ovakva odluka omogućuje da više vremena posveti kućnim poslovima.

“Svi znaju kako zaposlene žene istovremeno rade dva posla, kada završe radno vrijeme, tada ih čeka drugi posao kod kuće, koji je ponekada i teži. Zbog toga ovaj sat za nas ima toliki značaj”, kaže Pašićeva.

Predsjednik Saveza samostalnih sindikata USK Muhamed Mahmutović pozdravio je ovaj potez, ali je istakao kako su takvi primjeri pravi raritet u situaciji kada se radnička prava krše na brojne načine.

“Poslodavci danas nemaju sluha i kao da ne vide šta se dešava u društvu. Zbog procesa iseljavanja, sve je manji broj radnika na području Unsko-sanskog kantona i uskoro ćemo doći u situaciju da neće imati ko da radi. Međutim, njihov odnos prema radnicima se nimalo nije promijenio”, kaže Mahmutović.

Dodaje kako brojni radnici u ovome kantonu rade za plate koje su najniže u Evropi, te da poslodavci na razne načine krše brojna prava iz oblasti radničkog zakonodavstva. Prema njegovim riječima, poslodavci ne uviđaju da, kršeći prava radnika, u stvari rade na vlastitu štetu jer će sami sebe dovesti u situaciju da će ostati bez radne snage. “Nezadovoljan radnik se neće truditi na poslu i neće proizvesti kvalitetan proizvod, što će se na kraju obiti o glavu i poslodavcu. Ova situacija bi se mogla promijeniti samo tako da poslodavci povećaju plate radnicima i da poštuju kolektivne ugovore i radno zakonodavstvo. Radnici bi tako shvatili da je firma u kojoj rade njihova porodica i da rade i za vlastitu, a ne samo za korist poslodavca”, smatra Mahmutović. Prema njegovom mišljenju, u cjelokupnoj situaciji je podbacila i država, jer nadležne inspekcije i pravosuđe gledaju kroz prste bahatim poslodavcima i sve to rezultira da radnici odlaze u druge zemlje, gdje će zarađivati više i gdje će se njihova prava više poštovati. 

(Nezavisne)

Povezane vijesti

“Tu su od početka kinematografije”: Ženske akcijske zvijezde

Foto: Eureka Entertaiment

Dugo se smatralo da su akcijski filmovi isključivo muška priča. Međutim, snaga i spretnost žena vidljivi su na velikom ekranu još od doba nijemog filma.

Uvijek postoji sutra – snaga žena

Foto: Claudio Iannone

Jim Jarmusch, kultni američki redatelj, jednom je prilikom izjavio kako ne postoji ništa ljepše od otkrivanja umjetnosti, neovisno o kojoj se radi. Filmska, dakako, ona najčarobnija, posebna je za svakog filmofila, pa tako, gle čuda, nisam ni ja iznimka. Otkrivanje novih filmova, odnosno priča koje su isprepletene s realnošću na projektoru pokretnih slika uvijek su u meni stvarale osjećaj sreće, poput djeteta koje pronađe novu igračku, zakopanu u pijesku, otkrivenu morem umjetnosti. Tko će ga znati, možda je i odlazak u kino toliko poseban za mene, upravo jer mi iznova stvara osjećaj neizvjesnosti, leptirića u trbuhu kao kad se zaljubiš u posebnu osobu. Mrak kino dvorane isprekidan svjetlom projektora često zna donijeti životne priče, ali one tihe, ispunjene šutnjom. Priče koje su oko nas, ali za koje ne želimo čuti. Ili, još gore, za koje se pravimo da ne postoje. Jednu od takvih priča ispričala je talijanska redateljica Paola Cortellesi u filmu „Uvijek postoji sutra“.

Popular Articles