Foto: Dženat Dreković/NOMAD
U Bosni i Hercegovini izgleda postoje dvije stvarnosti – prva koju žive donosioci odluka i druga koju žive obični građani. Primijetit ćete u posljednje vrijeme sve češće izjave o ekonomskim rezultatima, ekonomskom napretku, dostignutim rekordima ne znam više ni sam u čemu, da bih se na kraju uvijek zapitao da li govorimo o istoj državi? Ako se neko stalno hvali „rezultatima“, to upućuje na dvoje – ili rezultata nema ili nisu toliko značajni da bi se mogli osjetiti.
Ekonomski udar izazvan pandemijom covida-19 bio je iznenadan. Kriza kakvu do sada nismo doživjeli ostavila je naravno snažne ekonomske posljedice na našu državu. Donosioci odluka teško su se nosili sa krizom, jer je u krizi trebalo raditi, donositi odluke koje će pomoći građanima da prebrode negativne i iznenadne efekte pandemije. Da li mislite da je jednom radniku do političkih parola o nacionalnoj ugroženosti dok dobija otkaz i razmišlja kako će osigurati platu za svoju porodicu. Upravo je takvih radnika u Federaciji BiH bilo oko 26.800, koji su dobili otkaz na početku pandemije. Danas, tačno godinu i pol kako smo se počeli „oporavljati“ od pandemije covida-19 još uvijek nismo došli na predpandemijski nivo zaposlenosti u Federaciji. Uz malo sreće, možda taj broj dostignemo do kraja godine.
Upravo je problem u tome što nam je toliko vremena trebalo, iako je struka predlagala rješenja kako na vrijeme pomoći privredi i građanima tokom pandemije da se ove negativne krivulje pada što prije izravnaju kako bismo krenuli sa što normalnijim životom. Ekonomski „oporavak“ očito neke naše građane nije impresionirao tako da sam se jedan dan lično uvjerio o velikom redu ispred jedne od ambasada. Možete pretpostaviti o kojoj je ambasadi riječ. Zašto onda mnogi građani odlaze, ako smo riješili sve naše probleme?
Prije odgovara, mali uvod u priču radi boljeg razumijevanja gdje se sada nalazimo i šta nas čeka. Ekonomska kriza u kojoj se još uvijek nalazimo nije klasična ekonomska kriza, sa kakvim smo se do sada susretali. Kada je u pitanju klasična ekonomska kriza koja dolazi kao normalni dio ekonomskog ciklusa, vlade država obično donose mjere za stimulaciju potrošnje, jer radnici ostaju bez posla čime se snažno pojačava potražnja. Jednostavno kazano, države štampaju novac ili se zadužuju, daju novac građanima da troše, kako bi kupovali postojeće neprodane proizvode i time pokrenuli ekonomiju. Takve mjere su se uvijek do sada pokazale uspješnim i nešto slično se i sada uradilo, ali uvijek ima ali. Ovaj put ekonomije država nisu bile na kraju ekonomskog ciklusa, nije bilo pada potražnje, mnogi su i dalje htjeli kupovati, a drugi prodavati, već su ekonomije jednostavno isključene. Štampanje novca i davanje građanima i nije imalo toliko efekta, jer se novac čuvao. Pitate se zbog čega? Ako vam neko pokloni novac da ga trošite, a vi ste sa tim novcem htjeli putovati ili ići u restoran, koji su sada zatvoreni zbog lockdowna, onda akumulirate novac.
Sada kada stanovništvo svugdje više troši i kada postoji snažna potražnja za mnogim proizvodima, lanci ponude ne mogu odgovoriti na sve zahtjeve i dolazi upravo do pucanja sistema, u ovom slučaju distribucije. Transport roba širom svijeta je sada skuplji. Cijene raznih proizvoda rastu, što se desilo, ne našom krivicom, i u Bosni i Hercegovini.
Vlasti na ovo trljaju ruke. Nisu morali prstom maknuti, a ubili su dvije muhe jednim udarcem. Prvo, problemi u distribuciji iz Azije praćeni visokim troškovima transporta skrenuli su pažnju mnogih preduzeća iz EU prema našem regionu, u kojem mogu pronaći neophodne sirovine i materijale u relativno kratkom vremenu. Jača potražnja na tržištu EU za našim proizvodima dovela je do „oporavka“ ekonomije, kroz viši nivo industrijske proizvodnje i izvoza, koji je u prosjeku porastao za oko 30% na tržišta EU, što sam već detaljno objasnio u prethodnim tekstovima. Drugo, viša cijena uvoznih proizvoda, prije svega hrane i energenata, dovela je do više prikupljenih poreza na potrošnju, odnosno PDV-a.
Objasnit ću vam na primjeru šta to znači u praksi i kako državi nije u interesu imati niže cijene proizvoda. Ako je nabavna cijena litre ulja 1 KM, na tu cijenu trgovac dodaje još 17% PDV-a, tako je maloprodajna cijena litre ulja 1,17 KM. Država sebi uzima 0,17 KM na litri ulja. Šta se sada dešava kada nabavna cijena ulja naraste na 3 KM? Plaćamo li isti nivo PDV-a, odnosno poreza državi? Naravno da ne. Na novu nabavnu cijenu, dodajemo PDV od 17%, tako da će sada maloprodajna cijena ulja u trgovini iznositi 3,51 KM. U ovom drugom slučaju, za dio poskupljenja je zaslužna i država, jer vam sada uzima 0,51 KM za litru istog proizvoda, za razliku od 0,17 KM prije poskupljenja. Zarađuju na vašoj muci, hvaleći se onda rekordnim naplatama poreza. Tako funkcioniše sistem. Pitanje za milion maraka je na šta će se taj novac trošiti? Koliko će od toga biti vraćeno penzioneru, koliko će dobiti socijalne kategorije, koliko će biti uloženo u investicije, a koliko u povećanja plata i nova zapošljavanja preglomaznog javnog sektora?
Neko će reći da nam rastu prosječne plate, da smo prešli famoznu granicu sa prosjekom od 1.000 KM, ali šta to znači za običnog radnika? Prosječna plata kao pokazatelj možda i nije najbolja mjera koja ukazuje na stvarni standard radnika u Bosni i Hercegovini. Prosječna plata se dobije kada saberete pojedinačne plate svih zaposlenih radnika i podijelite sa ukupnim brojem radnika. Upravo zbog toga, ograničenje ovakvog načina praćenja jeste u tome što na prosjek utiču ekstremne vrijednosti. Mediji su znali prenijeti podatke da su pojedinim direktorima preduzeća u privatnom sektoru isplaćivane i plate od blizu pola miliona KM. I ove plate ulaze u prosjek, čime se isti vještački podiže. Mnogo pouzdaniji pokazatelj bi bila medijalna plata, međutim naša statistika ne vodi zvanični obračun ove plate. Kada bi sve radnike u državi poredali po visini plate, medijalna plata bi bila ona plata na sredini niza, tj. ona bi razdvajala niz na dva jednaka dijela. Podaci prema prijavljenim radnicima, neoficijalno, pokazuju da je medijalna plata u BiH u rangu oko 700 KM, što znači da pola radnika radi za tu i nižu platu, dok druga polovica radi za tu i veću platu.
Povećanje prosječne plate u BiH tokom pandemije se može jednostavno objasniti. Devet od deset otkaza u FBiH tokom 2020. godine su došla iz četiri privredna sektora. Plate u ovim sektorima su svakako ispodprosječne. Kada su ti radnici dobili otkaz, onda imamo situaciju da manje plate ne ulaze u prosjek i tako se vještački podiže prosjek za cijelu državu.
Sa druge strane, stalna poskupljenja, prije svega hrane, dovode do smanjenja neto plata, ako one nisu povećavane. Ako imate recimo prosječnu platu od 1.000 KM, ali ako vam se plata ne povećava, a troškovi rastu, vi ustvari imate manju platu za trošenje. Kako objasniti običnom radniku u privredi kada mu neko na televiziji kaže da ima veću platu, jer je prosjek povećan? Prvo pitanje će dobiti od članova svoje porodice – gdje su pare od tog povećanja?
Njegova realnost je da će veću platu imati ako radi više ili radi dodatni posao. Realnost je i da skuplje plaća proizvode zato što se zbog veće osnovice plaća i više PDV-a. Realnost je i da će sve poskupiti ako se poveća cijena električne energije privredi. Niko ne govori o povećanju struje građanima, ali indirektno će sve to opet platiti građani. Šta mislite šta će se desiti ako se pekaru poveća cijena struje? Hoće li cijena hljeba ostati ista? Sumnjam. Doduše, nije nepoznato da se poskupljenja zamaskiraju kroz manju gramažu, pa imamo iluziju da je cijena ostala ista. Isto plaćamo, samo manje jedemo.
Zato, ne vjerujte tuđim riječima već svojim stomacima i novčanicima.
Piše: Faruk Hadžić , Nomad.ba