Marina Abramović nije samo svojim djelom obezbijedila vlastito mjesto u istoriji, i ne samo istoriji performansa, nego općenito. Obezbijedila je mjesto i mnogim drugim ženama, pokazujući da granice ne postoje, onda kada postoji odluka, volja, vjera i znanje.
Piše: Kristina Ljevak Bajramović
„Ljetovanje“ s Marinom Abramović
Rijetke stvari sa „wish liste“ što bi naš narod rekao, kada sam krenula u New York, podrazumijevale su odlazak na brodvejski mjuzikl „Čikago“ i intervju sa Marinom Abramović.
Javila sam joj se mailom prije polaska, pozvala na nekoliko zajedničkih prijatelja, poslala relevantne tekstove i naslovnice iz magazina koji sam uređivala i koji su trebali svjedočiti o vlastitoj ozbiljnosti.
Najprije mi je stigao automatski odgovor da je u Indiji. Potom se ipak javila, rekla da će u januaru biti u New Yorku i uputila na svoj saradnički tim da se s njima dogovorim oko detalja.
Prije nego što ćemo jedva pronaći karte za „Čikago“ Snježa, moja cjeloživotna prijateljica i saputnica, pitala me je mora li baš biti taj mjuzikl. Iz neobjašnjivih razloga sam rekla da mora.
Umorna od cjelodnevnih njujorških tancanja, na drugom činu „Čikaga“ sam zaspala.
Isto mi se dogodilo mnogo godina ranije kada sam u namjeri da cijeli Berlin prehodam zaspala na „Aidi“ u berlinskoj operi.
Dok smo proslavljale uspješnu kupovinu karata, u nekom od NY klubova gdje je šanker bio Novosađanin Marko s kojim smo se ispričale kao sa najrođenijim, stigao je odgovor od Marininog tima. Trebalo je „samo“ da obezbijedim hotel, šminku, frizera i fotografa, dok bi obaveze oko odjeće iziskivale „samo“ hemijsko čišćenje.
Sklona neodustajanju već sam imala plan. Zamoliću našeg umjetnika Nebojšu Šerića Shobu kojem nisam ni imala vremena da se javim, da bude fotograf. A nekako ćemo skrpiti opremu da podsjeća na profesionalnu. Hotel smo već imale. Doduše ne apartman, ali nešto bismo već smislile. Zahvaljujući Snježinim nesvakidašnjim životnim i organizacionim sposobnostima bile smo u prestižnom hotelu na prestižnoj aveniji. A kad Marina već dođe, valjda neće praviti problem oko veličine sobe. Za šminku i frizuru bila bi zadužena Snježa kojoj to svakako uvijek išlo od ruke. A odjeću ćemo oprati u prvoj perionici, a možda i na ruke ako bude stani-pani, pa sušiti po hotelu.
Znajući me predugo i predobro, Snježa je već naslutila plan koji nisam ni izgovorila.
Oduzela mi je telefon i odgovorila Marininom timu da mi nisu potrebne fotografije nego razgovor. Kasnije je sa timom komunikacija išla otežano i odvijala se tokom cijelog mog jednoipomjesečnog boravka u Americi.
Dan prije povratka, dok sam frustraciju planirala da utopim u kupovini povoljne odjeće u nekom od poznatih američkih lanaca za finanansijski nesposobne kakvima pripadam, stigao je mail od asistentice nakon kojeg je bilo jasno i da ja, najtvrdoglavija od svih mazgi, moram odustati. U Sarajevo sam se, nakon nesvakidašnjeg gostoprimstva mojih prijatelja, domaćina na različitim američkim adresama, vratila ipak pomalo ljuta. Na Marinu. Svjesna da moje postojanje kao i ljutnja, ni na koji način ne mogu uticati na Marinu kao ni na ostatak svijeta. Da je ljutnja bila nesvakidašnje dječijeg karaktera potvrđuje i činjenica da nisam otišla na veliku retrospektivnu izložbu Marine Abramović u Muzeju savremene umetnosti u Beogradu. Ne znam stvarno kako se održala bez mene ili kako barem neko nije primijetio moje odsustvo. Šalu na stranu, memoarsku knjigu Marine Abramović „Prolazim kroz zidove“ kupila sam odmah po objavljivanju u Samizdatu B92 prije osam godina. Isto toliko mi je trebalo da je konačno počnem čitati. Strateški sam je ponijela na ljetovanje, u mjesto gdje ne mogu kupiti ni novine, kako ne bih imala alternativu i izgovore za odustajanje, ako me mahnitu kakva jesam, ljutnja opet obuzme.
I ma koliko savremeni gurui življenja smarali sa tim da se sve dešava u pravo vrijeme, u ovom slučaju se zaista tih osam godina čekanja, da bih je konačno pročitala u hladu peljeških borova, dok uživam sa porodicom, po ko zna koji put uvjerivši se da more liječi, pokazalo ispravnim.
Jednako ispravnom se ispostavila moja odluka da i ovoga puta prvo pročitam kraj knjige i zahvaljujući njemu saznam da mi je Marina odgovorila na mail kada je prošla specifično iscjeliteljsko iskustvo u Indiji, nakon zahtjevnih priprema i realizacije tromjesečnog performansa u MOMA-i „Umjetnik je prisutan“.
„Našla je vremena za mene u tako specifičnim okolnostima“, pomislila sam i duboko, umjesto u more, zaronila u knjigu. Marina i ja smo ponovo bile „prijateljice“.
Umjetnost kao disciplina, život kao performans
Da se nismo „izmirile“ ono što bi mi na početku smetalo je opis Jugoslavije i njenog poratnog totalitarizma, ali sada sam kao zrela osoba zaključila da je knjiga izvorno nastala na engleskom, da je namijenjena međunarodnoj publici, koja nužno ne zna ključne segmente naše prošlosti, posebno ne nijanse.
Uz opise režima, okolnosti i vremena, slijede opisi Marininog odrastanja. Sa roditeljima narodnim herojima i majkom koja je vojničku disciplinu nastavila demonstrirati na vlastitoj kćerki.
Do te mjere da je Marina do dvadeset devete godine, iako već udata žena, živjela pod njenim krovom, a sa mužem se sastajala kao da se zabavljaju, umjetnikom Nešom Paripovićem, koji takođe nije imao uslove za samostalni život.
Neša je, kao i Marina, pripadao progresivnom beogradskom krugu umjetnika, među kojima su bili Radomir Konstantinović, Era Milivojević, Milija Pavićević..
Izlaz je imala do 22 sata, kao udata žena na pragu tridesete i ko god da misli, ako mu Marina nije draga i ako se sa toksičnim odnosima u porodici nije sreo, da možda pretjeruje, postoje stvari koje je nemoguće izmisliti pa i kada ste kreativni koliko je ona.
Bila je uspješna studentica, na majčino insistiranje počela je predavati na Akademiji umetnosti u Novom Sadu, i kada bi posebni ljudi mislili da nisu predodređeni za velike stvari, onda bi Marina imala savršene preduslove za udobni malograđanski život ispunjen autorskim zidnim slikarstvom.
Još u Beogradu je štafelaj „okačila o klin“ i počela sa radikalnim performansima. Srećna okolnost je bilo okruženje savremenika i svavremenica što i Marina sama spominje. Poput kustosice i istoričarke umjetnosti Dunje Blažević koja je vodila umjetničke programe u čuvenom beogradskom Studentskom kulturnom centru. Marinine tadašnje performanse gledao je i Jozef Bojs. A može te gledati i svevišnji lično, ako nemaš „ono nešto“ što je Marina imala, kada je pred trideseti rođendan izašla iz majčinog čeličnog gnijezda, srela Ulaja, i upustila se u nesvakidašnju umjetničku i emotivnu avanturu koja se sa velikim rezultatima i jednako velikim emotivnim ranama okončala nakon dvanaest godina. Čuvenim performansom na Kineskom zidu kojeg su prepješačili, tada već duboko emotivno poljuljani, a čemu su prethodili mukotrpni procesa dobijanja dozvole za taj performans. Naravno oni nisu uticali na ljubavnu vezu. Ona je pucala po drugoj vrsti šavova o čemu Marina Abramović bez zadrške i kalkulacija piše, ne štedeći ni sebe ni druge.
Jednako kao što nije štedjela sebe preispitujući granice bola i vlastite izdržljivosti tokom izvođenja svojih radikalnih performansa. Dolazeći do one razine bola nakon koje se bol ne osjeća. U tome joj je nemalo, bez sumnje, pomogla spartanska disciplina u kojoj je odrasla. Uprkos njoj, bolovanje nakon rastanka sa Ulajem, trajao je… Vjerovatno se samo jednom u životu, ako se čovjeku posreći, pruži mogućnost da nomadski živi godinama, putujući od grada do grada u kamionetu u kojem su živjeli, muzući koze po zapadnim livadama i pletući čarape. Ne praveći kompromis sa bilo čim, sa umjetnošću ponajmanje.
Marina Abramović i granice koje ne postoje
Nakon Ulajevog odlaska, Marina nastavlja da niže uspjehe. Paralelno se posvećujući i konvencionalnim životnim vrijednostima kao što je egzistencija. Zahvaljujući specifičnim odlukama i skromnim ulaganjima, dolazila bi do nekretnina koje su kasnije postizale enormnu vrijednost. Valjda u nekim slučajevima postoji kosmička pravda i neka vrsta nivelacije za onaj tamnički porodični život, te nomadstvo i nesigurnost sa Ulajem.
Za ljude kojima je blisko neopipljivo, kakva sam i sama, a poznaju Marininu radnu biografiju pa će samo saznati detalje a fascinacija je već postojala, posebno će biti zanimljiva iskustva sa šamanima, tibetanskim svećenicima, studentski susret sa astrologom koji je predvidio ključne stvari koje će joj u životu doći… Ali od svega najfascinantnija je njena ultimativna posvećenost umjetnosti koja je daleko prevazišla okvire galerijskog i performativnog, stvoren je Abramović metod, sa stotinama polaznika iz cijelog svijeta. Pa i sa Lejdi Gagom koja je učila od Marine. O čemu? Najjednostavnije je reći o življenju.
Kada se našla u još jednoj dvanaestogodišnjoj emotivnoj vezi, sa mlađim, zgodnim italijanskim umjetnikom, koji je bio jako sretan nakon uspjeha neke njegove izložbe, Marina se suzdržala da mu kaže ono što je kasnije zapisala – umjetnika ne čini jedna izložba.
Svjesna toga nikada se nije zaustavljala. Uvijek idući dalje, visoko iznad drugih, daleko ispred vremena.
Važno je što knjiga „Prolazim kroz zidove“ nije namijenjena isključivo publici koja je posvećena umjetnosti. Naprotiv. Marina prostor među koricama, kroz cjeloživotno prolaženje kroz zidove nije iskoristila za demonstriranje vlastitog teorijskog umjetničkog znanja. Ona mnogo više govori o životnim okolnostima koje su uticale na određene performanse, nego o samim performansima. Čim god da se bavimo, ako želimo uspjeh i autentičnost, ovako djelo može biti najbolji vodič na tom putu. Post, meditacije, odricanje mnogo su više pomogli Marini nego projektno planiranje vlastitog opusa. Jer projekta nije bilo. Samo strast i vjera u ispravnost vlastitih umjetničkih odluka.
Prolaziti kroz zidove: Marina, mit i žena
Marina Abramović će uvijek biti predmet kritika i osporavanja. Ne postoji uspjeh koji je toga oslobođen. Da li bi široj javnosti Marina bila draža da je siromašna? Vjerovatno. Više volimo da sažalijevamo nego da se divimo. A stvari su u osnovi vrlo jednostavne ako ih prati nesvakidašnja disciplina. Marina ništa nije „izmišljala“. Bavila se temama koje je zanimaju i koje su joj poznate. Oslanjajući se i na komunističko nasljeđe i balkansku mitologiju, na ono što svi mi sa ovih prostora nosimo u sebi. Ali nas iskustvo naravno ne čini umjetnicima. Nego njegova adekvatna interpretacija i smještanje u kontekst.
Marina Abramović nije samo svojim djelom obezbijedila vlastito mjesto u istoriji, i ne samo istoriji performansa, nego općenito. Obezbijedila je mjesto i mnogim drugim ženama, pokazujući da granice ne postoje, onda kada postoji odluka, volja, vjera i znanje. Uz mnogo odricanja. U njenom slučaju i svjesnu odluku da ne bude majka.
Naredne godine, na 61. Bijenalu umjetnosti u Veneciji, Marina Abramović ponovo će ući u istoriju izložbom u Galeriji Akademije zahvaljujući čemu će postati prva živa umjetnica koja će se samostalno predstaviti u toj instituciji od kada je otvorena 1817. godine.
Marina Abramović je 2023. godine postala prva žena koja je imala samostalnu izložbu u Kraljevskoj akademiji umjetnosti u Londonu, a 1997. godine bila je prva žena koja je dobila Zlatnog lava na Bijenalu u Veneciji, za antiratni rad „Balkanski barok“.
Vrijeme je da i ja planiram put za Veneciju. U nadi da sve neće biti kao u čuvenoj replici filma „Tajvanska kanasta“ Gorana Markovića: „Sad ćete videti ko se zeza. Idem da se ubijem.“
NAKON ČITANJA: Duž oštrog noža, između djetinjstva i traume – književni glas protiv zavjeta šutnje