Foto: FB stranica Miljenko Jergović
Miljenko Jergović već decenijama zauzima posebno mjesto u našoj književnosti, ne samo kao romanopisac i hroničar Sarajeva nego i kao esejista koji neumorno piše o drugim piscima, umjetnicima, gradovima, filmovima i ljudima na rubu naše pažnje. Njegova biografija odavno je opštepoznata, kao i duga lista nagrada i prijevoda. Ono što je danas zanimljivije od biografskih podataka jeste pitanje šta njegovi tekstovi rade s našim sjećanjem i kako je, kroz romane i eseje, rekonstruisao jedan svijet koji je otišao, ali u književnosti uporno odbija nestati.
Piše: Kristina Ljevak Bajramović
Ovaj tekst ne pokušava obuhvatiti sve što je Jergović napisao, što bi svakako bilo nemoguće. Umjesto toga, zadržava se na jednoj liniji koja povezuje njegove romane i eseje, na načinu na koji piše o prošlosti, o gradu, o zaboravljenim ljudima i o vlastitoj nepripadnosti.
Pisac grada koji više ne postoji
Malo je pisaca koji su o Sarajevu pisali s tolikom upornošću, ljubavlju i bez milosti prema mitovima kao Miljenko Jergović. Njegov Mejtaš i njegov Sepetarevac postali su jednako književni koliko i stvarni toponimi. Grad koji čitamo u njegovim knjigama često ima više kontinuiteta i smisla nego grad kroz koji se danas krećemo.
„Rod“, „Otac“, „Sarajevo, plan grada“ i „Selidba“ čine jednu vrstu porodično gradskog ciklusa. U „Selidbi“ se pripovjedač vraća u Sarajevo nakon više od tri godine, da bi završio započetu porodičnu inventuru. Još jednom otvara ladice, gleda preostale predmete, pokušava odlučiti šta će sa stvarima kada više nema onih koji su im davali smisao.
Kroz predmete djeda Franje i bake Olge Rejc ne rekonstruira se samo porodična historija nego i historija jednog grada. To je Sarajevo u kojem se znalo ko koga pozdravlja prvi, ko kome nosi kolače, ko na kojoj stolici sjedi, grad u kojem su konfesionalne, klasne i porodične razlike bile svakodnevica, a ne uredno potisnut detalj.
Jergović tu prošlost ne uljepšava. Nema sentimentalnog retuširanja kojim bi se brisale napetosti i konflikti. Upravo suprotno, on piše iz uvjerenja da je za ozbiljnu književnost jedini pošten pristup onaj u kojem nema poštede ni za sebe ni za bližnje. Sjećanje je, za njega, najdragocjenija imovina, ali i polazište autorske imaginacije. Ne da bi lagao o prošlosti, nego da bi je razumio i dopisao.
„Mama Leone“ kao hronika svijeta koji je nestao
Ako bismo željeli jednim romanom rekonstruisati nestali svijet nenajavljenih gostiju, komšijskih dvorišta u kojima se prave prvi koraci, starijih žena o kojima se brine „jer nema ko drugi“, odlazaka u Pionirsku dolinu i čarolije puta do mora preko nezaobilaznog odmora u Jablanici, tada bi „Mama Leone“ bila jedna od rijetkih pouzdanih mapa.
U tom romanu postoji sloj koji će prepoznati svi koji su odrastali u jugoslavenskim i postjugoslavenskim gradovima. Kolači koji se čuvaju za goste, susjedska vrata kroz koja se ulazi bez kucanja, dječak koji promatra svijet odraslih i mnogo ranije nego što bi trebao razumijeva da u svakoj porodici postoje tajne, i goveđa kost koja zapne u grlu, i kosturi u ormaru.
Foto: Buybook
Narator dijete istovremeno je ranjiv i svemoćan. On vidi ono što odrasli pokušavaju sakriti, hvata u uho rečenice koje niko ne želi da čuje naglas i u njegovom pogledu prepoznajemo vlastita djetinjstva. Uz njega se lakše prolazi kroz vlastite traume odrastanja, lakše se shvataju roditeljske greške, lakše se i oprašta.
„Mama Leone“ je istovremeno hronika nestajanja jednog svijeta i knjiga o ljubavi koja pokušava premostiti kontinente i ratove. To je roman o ljubavima koje su se raspale, o ponovnim susretima koji bole jednako kao i rastanci. Privatna prošlost ispričana je tako da postaje prepoznatljiva svima koji su živjeli u i oko tih gradova i godina.
Eseji kao radost čitanja i obaveza pamćenja
Uz romane, ono što Jergovića čini jedinstvenim jeste ogromno esejističko djelo. Godinama je pisao kolumne, subotnje matineje, oglede o književnosti, filmu, muzici, gradovima i ljudima koji su često bili na margini javnog interesa.
Jedno od prvih pitanja koja se obično postavljaju glasi kako sve stiže napisati. Preciznije pitanje bilo bi kada sve stiže pročitati. Nema Jergovićevog eseja u kojem se ne osjeti da prvo postoji strastveni čitatelj, gledatelj ili slušatelj, a tek onda pisac.
Veliki dio njegovih tekstova zapravo spašava od zaborava ljude koji bi, bez takvog pisca, tiho iskliznuli iz kolektivnog pamćenja. U knjizi „Muškat, limun i kurkuma“ piše, između ostalih, o Iliji Ladinu i Nedžadu Ibrišimoviću. Ne radi to suho biografski, nego kroz prizmu vlastitog iskustva, anegdota i karaktera.
Pišući o Iliji Ladinu, podsjeća na pjesnika koji je opsesivno prepravljao svoje stihove, predavao njemački koji nije znao u školi i zajedno s djecom učio riječi. Čovjeka koji je i u ratu zadržao istu onu mješavinu radosti i patnje koja je bila prisutna i prije granata. Rat je za njega bio samo jedno od obličja patnje, a ne tema koja bi mu promijenila poetiku.
Pišući o Nedžadu Ibrišimoviću, Jergović se prisjeća ne samo njegovih knjiga nego i čuda koja je taj čovjek unosio u živote onih koji su ga poznavali. U jednom trenutku, u tekstu o Ibrišimoviću, stoji rečenica da je umro kada više nije mogao naći veće čudo. To je ujedno i najkraći mogući sažetak i života i književne biografije.
Toma, Miles i jedna večer u „Zvonu“
Jergovićevi eseji često polaze od detalja koji bi drugi zanemarili. Primjer za to je Toma Zdravković. Njime se bavi mnogo prije nego što će film „Toma“ ponovo popularizirati njegov lik i muziku.
Prvo je, u sumrak mira, u sarajevskom džez baru „Zvono“, organizovao veče posvećeno Tomi Zdravkoviću i Milesu Davisu. Spojio ih je činjenicom da su umrli iste godine, u razmaku od dva dana, ali i nečim dubljim, sposobnošću da muziku pretvore u čistu emociju, bez obzira na žanr.
Kasnije, pišući esej o Tomi, iz jedne njegove izjave izvlači čitavu lekciju o stereotipima. Toma govori o koncertu na Kosovu, u dvorani punoj ljudi koji pjevaju s njim, a on, pod uticajem vlastitih predrasuda, razmišlja kako to sigurno moraju biti samo Srbi. Tek nakon koncerta saznaje da su publiku činili uglavnom Albanci. U kratkom novinskom intervjuu Toma pokušava objasniti šta su predrasude i kako se uz njih živi i umire. Jergović taj detalj registrira, uvezuje ga sa širim kontekstom i pretvara u priču o vremenu u kojem su takve geste bile rijetke i dragocjene.
Kasnije će, pišući o filmu „Toma“ Dragana Bjelogrlića napisati jednu od najljepših rečenica koje sam pričitala. „Bajke ni melodrame nikad ne pogađaju svakog. I bajka i melodrama u nama pogode nešto iz prethodnih naših života.“
Moreno i Đuza, dvije epohe, jedan Malik
Još jedan primjer Jergovićeve sposobnosti da od vijesti napravi priču jeste tekst o Morenu Debartoliju, dječaku koji je u filmu „Otac na službenom putu“ igrao Malika. Sarajevske novine javljaju da se, nakon mnogo godina života u Izraelu i Evropi, Moreno vratio u grad.
Od te male vijesti Jergović pravi esej o genijalnosti koja se ne da zamijeniti. Podsjeća na to koliko je bilo teško pronaći dječaka koji može iznijeti film čiji je narativni centar dijete. Kusturica ga je našao u Morenu. Da njega nije bilo, film ne bi bio to što jeste.
Zatim prelazi na Olivera Frljića, koji godinama kasnije u Ateljeu 212 postavlja predstavu „Otac na službenom putu“ i odlučuje da lik dječaka igra osamdesetdvogodišnji Vlastimir Đuza Stojiljković. Na prvi pogled, to izgleda kao redateljska dosjetka. Frljić ipak uspijeva uvjeriti publiku da Đuza nije glumac koji glumi dječaka, nego da je zaista Malik, upravo zato što se priča sada pripovijeda iz neke druge vremenske udaljenosti, iz perspektive sjećanja.
U završnici tog eseja Jergović spaja film i predstavu, osamdesete i dvijehiljadite, Sarajevo i Beograd, privatne biografije i kolektivnu imaginaciju. U godini 1985. ostaje zapisano ime Morena Debartolija, u godini 2011. ime Vlastimira Đuze Stojiljkovića. Isti Malik, isti Sidran, dvije potpuno različite umjetničke situacije. Činjenica da je, kako priznaje, više puta gledao Kusturičin film i svaki put plakao u istoj sceni, a da je u pozorištu zaplakao samo jednom, i to u Ateljeu 212, govori i o snazi umjetnosti i o načinu na koji je on doživljava. Uvijek iz prvog lica, kroz vlastite slabosti, nikada iz hladne teorijske distance.
Umjetnici, pisci i hronika nepripadanja
Jergovićevi eseji o vizuelnim umjetnicima spadaju među najbolje tekstove o umjetnosti koje imamo na našem jeziku. Kada piše o Milomiru Kovačeviću Strašnom, ne analizira samo fotografije, nego govori o načinu života koji je bio nužan da bi te fotografije nastale.
Opisuje ciklus „Bilo jednom u Petit trou de Bretagne“ kao nešto što je moglo nastati jedino ako se za tu kafanicu žrtvuje sav život. Da je autor radio za velike agencije, lovio ratne senzacije, gradio karijeru na tuđim tragedijama, vodio računa o egzistenciji i o dugovima, te fotografije nikada ne bi postojale. Izložbu tumači kao rezultat jedne opsesije, jedne radikalne odluke kako će se živjeti, a ne samo kako će se snimati.
Isto vrijedi i za njegove tekstove o piscima. Kada piše o Damiru Karakašu, Namiku Kabilu, Aleksandru Hemonu ili Damiru Ovčini, uvijek pronalazi ugao iz kojeg knjiga više nije samo djelo, nego i trag jednog vrlo konkretnog života. Za roman „Kad sam bio hodža“ Damira Ovčine kaže da pripada onoj liniji bosanske književnosti u kojoj stoje „Travnička hronika“, „Prokleta avlija“, „Derviš i smrt“. Romanu pritom daje najveći kompliment koji uopće može dati, konstatuje da se ne uklapa u nacionalne književne ladice koje su naknadno izmišljene.
U tekstovima o vlastitom nepripadanju Jergović često progovara vrlo lično. Esej posvećen Borisu Maruni, recimo, istovremeno je priča o pjesniku i priča o tome zašto je ostao u Zagrebu. U jednoj epizodi Maruna mu nudi novac, uz rečenicu da u svakom gradu mora postojati neko kome ćeš doći kada ti ponestane novca.
Godinama kasnije, Jergović se vraća toj gesti i razmišlja o tome šta bi bilo da je umjesto Zagreba odabrao Kanadu. Možda bi više zarađivao, možda bi pisao manje, i sasvim sigurno drugačije, a Zagreb bi mu bio samo aerodrom. U toj alternativnoj biografiji postoji više rodbine i više nostalgije, ali ne postoji književnost kakvu danas ima. Kroz tu malu priču zapravo ispisuje hroniku nepripadanja. U Zagrebu je uvijek pomalo previše Sarajlija, u Sarajevu previše Hrvat u Zagrebu, a svuda oko njega previše ljudi koji misle da on uzima nešto što njima pripada.
Pisanje kao kontinuitet života
Posebno je zanimljivo kako Jergović uspijeva spojiti intenzivan novinarski rad sa književnošću, a da jedno drugom ne škodi. Desetinama godina piše redovno za dnevne listove, sedmične magazine i portale i paralelno objavljuje romane, zbirke priča i eseje. Ono što kod mnogih vodi do zamora ili banalizacije, kod njega funkcioniše kao dodatni sloj.
Primjer za to je i pandemijski tekst o Novaku Đokoviću, napisan u trenutku kada je teniser bio zarobljen u hotelu za migrante u Australiji i čekao odluku o učešću na turniru. Pisati afirmativno o Đokoviću tada značilo je rizik. Rizik da budete proglašeni protivnikom vakcinacije ili zagovornikom velikosrpske politike. Jergović ne bira lake pozicije. Ne bavi se Đokovićevim svjetonazorom niti navijačkom retorikom. Analizira reakcije, licemjerje institucija i šire kontekste. Piše iz vlastitog uvjerenja, a ne iz onoga što se u tom trenutku očekuje.
To je možda najvažnija crta njegovog esejističkog rada. Odsustvo potrebe da se mišljenje prilagodi trenutnoj većini. To često nervira i lijeve i desne i takozvanu sredinu, ali književno gledano upravo ta dosljednost čini njegove tekstove živim i čitljivim i godinama kasnije.
Miljenko Jergović već više od tri decenije piše kao da mu je to osnovni i jedini način postojanja u svijetu. Njegovo novinarstvo nikada nije pojelo književnost, niti je književnost učinila novinske tekstove hermetičnim. Naprotiv, jedno drugo hrane. Iz kolumni ulaze lica, atmosfere i rečenice koje će kasnije naći svoje mjesto u romanima, a iz romana se vraća dublje razumijevanje ljudi o kojima piše u novinama.
Možda je upravo u tome ključ. Pisanje za njega nije profesija koju obavlja između devet i pet. Pisanje je način da ostane u vezi s gradom koji je napustio, s ljudima koji su umrli, sa svijetom koji je nestao. Zato, dok čitamo njegove romane i eseje, ne dobijamo samo književni užitak. Dobijamo i nešto mnogo rjeđe. Priliku da vlastite živote, gradove i sjećanja vidimo malo jasnije, čak i kada je to viđenje bolnije nego što bismo željeli.
NAKON ČITANJA: Mentalitet, zavičaj i egzil u Trebinjskoj trilogiji Namika Kabila