Petak, 5 Decembra, 2025

NAKON ČITANJA: Duž oštrog noža, između djetinjstva i traume – književni glas protiv zavjeta šutnje

 

„Duž oštrog noža leti ptica“ (Laguna, Beograd, 2024), autorice Tanje Stupar Trifunović, jedna je od sedam knjiga nagrađenih regionalnom nagradom “Štefica Cvek”. Ovaj roman je bio u najužem izboru za NIN-ovu nagradu, te je predložen za nagradu „Meša Selimović“. O djelima, kakva su Tanjina, treba pisati i bez povoda, mada nas povodi dodatno raduju.

Piše: Kristina Ljevak Bajramović

Na početku rata, Vanja sa porodicom dolazi u primorsko selo. Majka, otac, brat i ona boraviće kod bake i djeda. Sve ono što je činilo svakodnevicu, poznato, udobno, rasterećeno, ostalo je u gradu, dok novo poglavlje počinje u prostoru prenatrpanom ljudima i tjeskobom, spoljašnjom i unutarnjom. Ni selo ni vojska koja u njega ulazi nisu imenovani, kao što ni vrijeme nije precizirano, sve se može dogoditi bilo gdje. Jer ratni obrasci uglavnom se ponavljaju.

U selu, pored Vanje i njenog tri godine mlađeg brata, živi još nekoliko djece. Među njima je i Milena. Iako je dijete kao i ostali, Milena odudara. Njena lična priča i duboki osjećaj odbačenosti čine da bude isključena iz dječje zajednice kojom upravlja Vanja, „najpametnija i najbolja učenica“. Milenu je majka ostavila baki i otišla iz sela. Baka živi s muškarcem koji joj jeste partner, ali nije Milenin djed. Milena sanja povratak majke. Njena žudnja za pripadanjem i nježnošću odvešće je u duboku traumu.

Dvije paralelne priče čine osnovu romana „Duž oštrog noža leti ptica“. Jedna je o Vanji, iz naizgled funkcionalne porodice, druga o Mileni, iz duboko disfunkcionalne. Ali i Vanjina porodica nije bez pukotina, kako to najčešće biva, netrpeljivost između majke i bake, očevo gotovo neprimijetno, depresivno prisustvo koje će djeca prepoznati tek kada i sama odrastu, ukazuju na to da harmonija nije potpuna nego samo dio privida. Kako to često biva u „svim srećnim porodicama“.

Milena, s druge strane, osim što je emocionalno zanemarena, živi u stalnom fizičkom iscrpljivanju. Čuva stoku, trpi babine prijekore i batine. Kada baba nije prisutna, „društvo“ joj pravi čovjek koji joj nije djed, ali jeste zlostavljač. On nad Milenom vrši kontinuirano seksualno nasilje, potvrđujući bolnu istinu o tome da se seksualno nasilje nad djevojčicama i ženama najčešće događa upravo u prostorima koji bi trebali biti sigurni, unutar porodice, u domu, među „svojima“.

U potrazi za pripadanjem, za ljubavlju i spasenjem, Milena povjeruje da bi susret s vojnikom Milanom mogao biti izlaz. Par nasumično izgovorenih rečenica, koje ona interpretira kao izraze naklonosti, dovoljni su da se prepusti. I kad ima djelimičnu moć odlučivanja, pristaje. Kada je potpuno izgubi, pod dejstvom alkohola i Milanove manipulacije, dolazi do grupnog vojničkog silovanja Milene.

Te scene nasilja, iako teške i mučne, napisane su majstorski, s nevjerovatnom pripovjedačkom snagom Tanje Stupar Trifunović. One čine jedno od najautentičnijih književnih svjedočanstava o tome kako izgleda „rat u ratu“, onaj za koji se pretvaramo da ga ne primjećujemo, o kojem se kasnije ne govori, u kojem ne postoji institucija kojoj se žrtva može obratiti, i koji češće ostavlja dublje i trajnije rane nego što prouzrokuju oni s druge strane neprijateljske linije.

Ono što su „naše vojske“ činile našim sunarodnicama ostaje jedna od najmanje ispričanih priča o ratovima na ovim prostorima. Tanja Stupar Trifunović svojim romanom pomjera granice tog kolektivnog zavjeta šutnje. Njen literarni doprinos od neprocjenjivog je značaja.

Roman „Duž oštrog noža leti ptica“ kroz mikro-priču jedne porodice, najprije izbjegličke, a potom prognaničke, u koloni koja neodoljivo podsjeća na one iz Kninske krajine, donosi još jedno snažno književno svjedočanstvo o besmislu rata i stradanju „malih, običnih ljudi“ u njemu, a Tanju Stupar Trifunović iznova pozicionira na mjesto najsnažnijih književnih glasova južnoslavenskog kulturnog prostora.

Impuls

Tanja Stupar Trifunović: Ples sela i vojske

Povezane vijesti

Marina Cvetajeva- Pismo djeci

Iz istog razloga, nikada nemojte bacati kruh, a uočite li ga na ulici, da se ne bi gazio, podignite ga i stavite na najbližu ogradu, jer ne postoje samo pustinje u kojima ljudi umiru bez vode, nego i ćumezi, gdje umiru bez kruha. Možda će taj kruh uočiti neko gladan, pa će ga biti manje sramota uzeti ga odatle nego sa zemlje.

Duško Radović – O izjavi “živimo u takvom vremenu”

Boreći se protiv jednog zla, čovek je stvorio novo zlo. I nije uvek umeo da izabere manje.

Popular Articles