„Duž oštrog noža leti ptica“ (Laguna, Beograd, 2024), autorice Tanje Stupar Trifunović, jedna je od sedam knjiga nagrađenih regionalnom nagradom “Štefica Cvek”. Ovaj roman je bio u najužem izboru za NIN-ovu nagradu, te je predložen za nagradu „Meša Selimović“. O djelima, kakva su Tanjina, treba pisati i bez povoda, mada nas povodi dodatno raduju.
Piše: Kristina Ljevak Bajramović
Na početku rata, Vanja sa porodicom dolazi u primorsko selo. Majka, otac, brat i ona boraviće kod bake i djeda. Sve ono što je činilo svakodnevicu, poznato, udobno, rasterećeno, ostalo je u gradu, dok novo poglavlje počinje u prostoru prenatrpanom ljudima i tjeskobom, spoljašnjom i unutarnjom. Ni selo ni vojska koja u njega ulazi nisu imenovani, kao što ni vrijeme nije precizirano, sve se može dogoditi bilo gdje. Jer ratni obrasci uglavnom se ponavljaju.
U selu, pored Vanje i njenog tri godine mlađeg brata, živi još nekoliko djece. Među njima je i Milena. Iako je dijete kao i ostali, Milena odudara. Njena lična priča i duboki osjećaj odbačenosti čine da bude isključena iz dječje zajednice kojom upravlja Vanja, „najpametnija i najbolja učenica“. Milenu je majka ostavila baki i otišla iz sela. Baka živi s muškarcem koji joj jeste partner, ali nije Milenin djed. Milena sanja povratak majke. Njena žudnja za pripadanjem i nježnošću odvešće je u duboku traumu.
Dvije paralelne priče čine osnovu romana „Duž oštrog noža leti ptica“. Jedna je o Vanji, iz naizgled funkcionalne porodice, druga o Mileni, iz duboko disfunkcionalne. Ali i Vanjina porodica nije bez pukotina, kako to najčešće biva, netrpeljivost između majke i bake, očevo gotovo neprimijetno, depresivno prisustvo koje će djeca prepoznati tek kada i sama odrastu, ukazuju na to da harmonija nije potpuna nego samo dio privida. Kako to često biva u „svim srećnim porodicama“.
Milena, s druge strane, osim što je emocionalno zanemarena, živi u stalnom fizičkom iscrpljivanju. Čuva stoku, trpi babine prijekore i batine. Kada baba nije prisutna, „društvo“ joj pravi čovjek koji joj nije djed, ali jeste zlostavljač. On nad Milenom vrši kontinuirano seksualno nasilje, potvrđujući bolnu istinu o tome da se seksualno nasilje nad djevojčicama i ženama najčešće događa upravo u prostorima koji bi trebali biti sigurni, unutar porodice, u domu, među „svojima“.
U potrazi za pripadanjem, za ljubavlju i spasenjem, Milena povjeruje da bi susret s vojnikom Milanom mogao biti izlaz. Par nasumično izgovorenih rečenica, koje ona interpretira kao izraze naklonosti, dovoljni su da se prepusti. I kad ima djelimičnu moć odlučivanja, pristaje. Kada je potpuno izgubi, pod dejstvom alkohola i Milanove manipulacije, dolazi do grupnog vojničkog silovanja Milene.
Te scene nasilja, iako teške i mučne, napisane su majstorski, s nevjerovatnom pripovjedačkom snagom Tanje Stupar Trifunović. One čine jedno od najautentičnijih književnih svjedočanstava o tome kako izgleda „rat u ratu“, onaj za koji se pretvaramo da ga ne primjećujemo, o kojem se kasnije ne govori, u kojem ne postoji institucija kojoj se žrtva može obratiti, i koji češće ostavlja dublje i trajnije rane nego što prouzrokuju oni s druge strane neprijateljske linije.
Ono što su „naše vojske“ činile našim sunarodnicama ostaje jedna od najmanje ispričanih priča o ratovima na ovim prostorima. Tanja Stupar Trifunović svojim romanom pomjera granice tog kolektivnog zavjeta šutnje. Njen literarni doprinos od neprocjenjivog je značaja.
Roman „Duž oštrog noža leti ptica“ kroz mikro-priču jedne porodice, najprije izbjegličke, a potom prognaničke, u koloni koja neodoljivo podsjeća na one iz Kninske krajine, donosi još jedno snažno književno svjedočanstvo o besmislu rata i stradanju „malih, običnih ljudi“ u njemu, a Tanju Stupar Trifunović iznova pozicionira na mjesto najsnažnijih književnih glasova južnoslavenskog kulturnog prostora.
