Prvu epizodu danske serije “Forbrydelsen” gledalo je oko milijun i pol Danaca i nešto manje od pola milijuna Britanaca; posljednju, dvadesetu epizodu iz prve sezone više od dva milijuna Danaca i gotovo 600 tisuća Britanaca, no o popularnosti kriminalističke drame koja prati istragu ubojstva 19-godišnje Nanne Birk Larsen u čak dvadeset epizoda najbolje svjedoči jedan – džemper.
Bijeli pulover ukrašen pahuljama od crne vune (koja nije bojana bijela vuna, nego vuna dobivena od crnih ovaca!) košta 280 funti, a proizvodi ga tvrtka Gudrun & Gudrun s Farskih otoka (poznatih i kao Ovčji otoci), autonomne pokrajine Kraljevine Danske, koji se nalaze u sjevernom Atlantiku između Škotske, Norveške i Islanda. Zašto bi se itko raspametio za pomalo staromodnim, iako kvalitetnim puloverom i potrošio na njega gotovo 2700 kuna? Zato što ga nosi Sarah Lund, policijska inspektorica i glavna junakinja “Forbrydelsena”, odnosno “The Killinga”, koju je u drugoj sezoni serije pratilo i do 1,7 milijuna Danaca, a neke od 10 epizoda, emitiranih na BBC4, i više od milijun Britanaca. Džemper je postao toliko popularan da se Gudrun & Gudrun u jednom trenutku našao u ozbiljnim nevoljama jer ih nije uspijevao dovoljno isplesti i udovoljiti na vrijeme svim narudžbama koje su stizale.
Krajem rujna u Danskoj će početi emitiranje treće, ujedno završene sezone ove hit-serije, koja će se kao i druga sezona sastojati od 10 epizoda, a na valu svjetske slave – “Forbrydelsen” je emitiran u Austriji, Belgiji, Brazilu, Njemačkoj, Japanu, Rusiji i Španjolskoj (u Sjedinjenim Državama kabelska televizija AMC je snimila remake, ali je ugašen nakon prve sezone…) – “Zločin” je otkupio i HTV, iako još nije poznato kad će početi emitiranje u Hrvatskoj. Zasad su prvu epizodu imali prilike odgledati tek posjetitelji drugog Noir festivala, koji se održao u Zagrebu krajem svibnja.
“Zločin” je po još nečemu postao svojevrstan fenomen: serija je doživjela toliku popularnost da je prema prvoj sezoni napisan i roman od 717 stranica i objavljen u svibnju ove godine, a može se kupiti i u hrvatskim knjižarama koje prodaju stranu literaturu. Adaptaciju serije u roman izveo je David Hewson, britanski pisac krimića koji je neko vrijeme proveo u Kopenhagenu kako bi ulovio mračnu atmosferu priče. Dodatni adut je što je Hewson promijenio kraj romana pa će roman biti zanimljiv i onima koji su odgledali seriju.
Sarah Lund, koju glumi Sofie Gråbøl, 44-godišnja glumica koja je praktički preko noći postala tolika zvijezda da ju je poželjela upoznati i vojvotkinja od Cornwalla (navodno je “The Killing” jedina serija koju princ Charles i Camilla uspijevaju zajedno odgledati…), od prvog emitiranja serije 2007. godine u međuvremenu je postala gotovo arhetipski ženski lik skandinavskog TV noira, u nekim karakteristikama nalik Lisbeth Salander, fikcionalnoj junakinji iz romana Šveđanina Stiega Larssona. Uspješan koncept pametne, ali neprilagođene junakinje koja je u pravilu autsajder, s više ili manje varijacija, Danska je u međuvremenu ponovila još tri puta – u političkoj drami “Borgen” (2010), te u još dvije kriminalističke serije “Den som draeber” (2011) i “Broen”, odnosno “Bron” (2011), seriji koja je snimljena u koprodukciji sa Šveđanima, pa odatle i dva imena.
Sve tri serije ponovile su uspjeh “Zločina”. “Borgen” (Dvorac), inače nadimak palače Christiansborg u kojoj je smješten danski parlament, ured premijera i Vrhovni sud, po gledanosti – i u Danskoj, i u Velikoj Britaniji – nadmašio je “The Killing” u obje sezone, zbog čega je najavljena i treća koja bi se trebala emitirati u proljeće 2013. godine. Serija se prikazivala i u Norveškoj, Švedskoj, Finskoj, Južnoj Koreji, Nizozemskoj, Francuskoj i Njemačkoj, a američki NBC naručio je snimanje remakea. Svaku epizodu „Broena“ (Most) u Danskoj je gledalo pak milijun gledatelja, u Britaniji gotovo 1,3 milijuna, u Norveškoj 600 tisuća ljudi. Snimanje druge sezone počinje na jesen, emitirat će se krajem 2013., a američka mreža FX naručila je snimanje amerikaniziranog pilota u nadi da će priča proći bolje od “The Killinga”. “Den som draebar” (Those Who Kill, odnosno “Oni koji ubijaju”) jedina je serija koja se više neće snimati u Danskoj, iako je prodana u 25 zemalja, a završnu epizodu prve sezone, koja je u Danskoj emitirana kao kino-film, samo je u Njemačkoj gledalo 3,8 milijuna gledatelja. Doduše, američka A&E Network kupila je prava za američku verziju.
Što je zajedničko glavnim junakinjama? “Puna je tajni. Ne pristaje na kompromise. Zapravo, nije u stanju normalno komunicirati s ljudima. Nije dobra ni kad treba surađivati s drugim ljudima, usamljena je. Ali, jako je volim. Pojavi se čim obučem taj glupi džemper”, opisala je glumica Sofie Gråbøl Saru Lund, policijsku inspektoricu koja u prvoj sezoni odgodi selidbu sa zaručnikom u Švedsku kako bi riješila stravičan slučaj umorstva mlade djevojke povezan, između ostaloga, i s novim gradonačelnikom Kopenhagena. U drugoj sezoni više nema ni zaručnika, a ni posao – radi kao kontrolor putovnica u Gedseru – ali uskoro počinje tragati za danskim vojnikom koji je, čini se, odgovoran za pokolj civila u Afganistanu. U trećoj bi sezoni Lund, navodno, konačno trebala naći ljubav (pored hrpe leševa).
Kao i Sarah, iako je od nje mnogo prilagođenija, i prva danska premijerka Birgitte Nyborg Christensen koju u “Borgenu” glumi Sidse Babett Knudsen, na kraju će između ljubavi i posla odabrati ovo drugo (Danci su, inače, u stvarnom životu prvu premijerku, Helle Thorning-Schmidt, dobili tek 2011. godine, godinu dana nakon emitiranja serije), a na jednak je način izgubljena u političkim spletkama kojima je izvrgnuta u pokušaju da formira novu dansku vladu, kao i Lund u razumijevanju pravila policijske istrage.
Saga Norén koju u “Broenu” (engleski naziv “The Bridge”) glumi Sofia Helin i Katrine Ries Jensen koju u “Den som draebar” glumi Laura Bach, nabrijane su vitke plavuše, s karakteristikama ličnosti koje variraju od onih Lisbeth Salander do Lare Croft. I jedna i druga nose uske hlače i pripijene majice koje često, bez srama, mijenjaju u uredu pred svojim kolegama, vješto i rado barataju pištoljem i obje love serijske ubojice. Saga Norén pritom je potpuno autistična (implicira se da pati od Aspergerovog sindroma, iako to nitko u seriji ne izgovara), dok je Katrine u djetinjstvu vjerojatno seksualno zlostavljao očuh. Radnja „Broena“ počinje u trenutku kad putnici posred mosta Øresund, koji spaja danski Kopenhagen sa švedskim Malmöom, otkriju tijelo nepoznate žene. S obzirom da je leš postavljen točno na crti razgraničenja, istragu zajedno provode danska i švedska policija (Šveđanka Saga dobiva za partnera danskog policajca ženskara Martina Rohdea kojeg glumi Kim Bodnia), a da nije riječ o običnom ubojstvu otkrit će čim forenzičari pomaknu tijelo i shvate da je – prerezano po pola, odnosno sastavljeno od dijelova tijela dviju različitih žena.
Katrine za partnera ima pak psihijatra Thomasa Schaeffera (Jakob Cedergren) s kojim u svakoj epizodi rješava drugi slučaj. “Oni koji ubijaju” ne razlikuju se od ostalih danskih krimi-serija i trilera samo po tome što istražitelji u jednoj sezoni rješavaju više slučajeva, nego po još dvije stvari. Prva je da je “Den som draebar” šokantno brutalna i jezovito strašna serija – samo u prvoj epizodi glavnu junakinju serijski ubojica dvaput pokuša živu zakopati, jednom je otme i jednom divljački istuče, a do kraja šeste epizode za dlaku izbjegne i silovanje u zatvoru (a to nije jedini horor koji će preživjeti).
Druga je razlika što seriju “Den som draebar” jedinu nije proizveo Danmarks Radio (DR), danski ekvivalent HRT-a, nego TV2, također javna televizija, ali s mnogo kraćim stažom, jer postoji od 1986. godine, kad ju je osnovao danski parlament. U Danskoj živi 5,5 milijuna stanovnika, a mjesečno plaćaju 196 kuna obavezne pretplate za nacionalnu televiziju (dakle, znatno više od hrvatskih 80 kuna pretplate), i to ne samo oni koji posjeduju radio i(li) televiziju, nego i internetski priključak. No dvostruko veća pretplata nije razlog što danska nacionalna televizija uspijeva proizvesti kvalitetan dramski program, a hrvatska ne.
Danska, kao i druge skandinavske zemlje, ima dugu tradiciju dramskih serija, primarno krimića, iako nisu sve ni izbliza kvalitetne kao ove četiri (neke, iako snimljene u novom mileniju, izgledaju kao da su zapele u osamdesetima, primjerice “Rejseholdet”, o mobilnoj policijskoj jedinici koja rješava teške zločine u Danskoj). No Danci su punih deset godina razmišljali što pali, a što ne kod gledatelja, dok nisu došli do koncepta koji danas, kako je jednom prilikom izjavio direktor programa kulture na DR-u Morten Hesseldahl, nazivaju “jedna vizija”.
“‘Jedna vizija’ znači da vjerujemo u autora i njegovu viziju priče, dakle da im se u posao ne petljaju niti uprava, niti direktori”, izjavio je Hesseldahl britanskom Independentu. Potvrđuje to i Adam Price, kreator “Borgena”. “Sjajna stvar u vezi DR-a je što razumiju potrebu za umjetničkom slobodom. Kod nas izvršni direktori ne upadaju svako malo u sobu pisaca i govore im što bi trebali promijeniti”, pojašnjava.
Takva kreativna sloboda omogućila je, primjerice, Sørenu Sveistrupu, scenaristu “Zločina”, da do posljednje epizode, i prve i druge sezone, ne otkrije glumcima tko je ubojica! Sofie Gråbøl, priznala je, ispočetka je zbog toga bila pomalo uvrijeđena, ako ni zbog čega drugog jer nije znala kako graditi svoj lik, no onda su se i ona i ostatak ekipe tome prilagodili, spremni čak i na to da ih Sveistrup bilo kojeg dana snimanja obavijesti da su upravo oni počinili užasno ubojstvo. U Danskoj, gdje se serija počela prikazivati dok je snimanje još trajalo, ljudi bi zaustavljali Gråbøl u dućanu i raspravljali s njome o tome tko je ubojica. U zadnjem tjednu, napetost je bila tolika da su se Danci u kladionicama čak počeli kladiti na to tko je počinio umorstvo. “Bila sam u velikoj moralnoj dilemi – trebam li se uključiti i zaraditi milijune? Ipak nisam. Ali ljudi jesu uplaćivali jako mnogo novca”, izjavila je Gråbøl.
Drugi tajni adut danskih serija, osim umjetničke slobode, jest slojevitost priče. “Mi smo javna televizija. I trebamo biti podjednako zabavni kao i naši komercijalni kompetitori, ali istodobno moramo imati i društveno-političku dimenziju u našim serijama.” Potvrđuje to i Camilla Hammerich koja je producirala seriju “Borgen”. “Uvijek pričamo ‘duplu priču’. Temeljni sadržaj može biti krimić ili obiteljska drama, no povrh toga moramo reći nešto i o društvu, o moralu.”
“U ‘Zločinu’ imamo strukturu koja prati tri priče – što ubojstvo znači za policijskog istražitelja, što znači za roditelje ubijene djevojke, i što znači za političare”, objašnjava Piv Bernth, producentica serije i direktorica DR-a. Obiteljska drama u “Forbrydelsenu”, način na koji se otac nosi s ubojstvom kćeri i na koji majka pokušava održati preostale članove obitelj na okupu, ono je što doista gledatelje drži prikovanima za mali ekran. Slično kao i u “Borgenu” gdje premijerka dobiva ljudsko lice i sa suprugom raspravlja o tome čije je vrijeme za napredak u karijeri i tko će ostati doma s djecom. “Mislim da su skandinavske zemlje malo ispred ostalih u razgovaranju o obiteljskom životu, o majkama koje rade i proširenim obiteljima. Mislim da to našim serijama daje poseban štih i da su zbog toga zanimljive i gledateljima u drugim zemljama”, smatra Morten Hessldahl.
Potom su tu likovi i spori ritam radnje koji omogućuju da junake dobre upoznamo. Ako išta, danske su serije studije ljudskih karaktera i odnosa, dok su umorstva tek dekor. “Postoji ta sklonost da se u televizijskim dramama sva jela odjednom serviraju. Osobno, više volim kad mi ne serviraju sve odjednom; kad mogu, kao dio publike, sudjelovati u kreiranju. Mislim da se najjača drama stvara kad se suzdržite, kad doista ostavite prostora publici da sama zamišlja”, objašnjava Sofie Gråbøl.
Sve četiri junakinje prikazane su kao osobe s manama koje su istodobno i suosjećajne, komplicirane su, ali i angažirane, što o njima stvara sliku kompleksnih i autentičnih žena koje su se našle u poziciji moći. Danske serije i njihovi scenaristi možda, više od svega, poštuju svojeg gledatelja.
“Čujem često tu frazu – te nas drame tretiraju kao odrasle. Ne samo po tome što njihovi tvorci smatraju da su gledatelji u stanju pratiti dugačku, slojevitu i složenu priču, nego i zato što su scenaristi prilično beskompromisni u poigravanju s očekivanjima gledatelja. Glavni likovi pogibaju i u pričama ne postoji taj element iskupljenja, što je gotovo pa imperativ u britanskim i američkim serijama. Njihovi likovi uvijek moraju naučiti lekciju ili platiti za svoja zlodjela. Ne u nordijskom noiru. Tamo se zli ljudi često izvuku. A dobre ljude ubiju”, komentira Alison Graham, urednica televizijskog sadržaja u britanskom tjedniku Radio Times.
U danskim serijama često je mračno, pada kiša ili snijeg, i prokleto je hladno. Likovi su gunđala, rijetko se smiju, često su depresivni ili mnogo piju. Očekivano? Jer ipak je to sjever Europe? Ne, zapravo ironično i pomalo zabavno. Jer je Danska, prema prvom svjetskom istraživanju Ujedinjenih naroda o stanju sreće u svijetu, objavljenom u travnju ove godine, država u kojoj žive najsretniji ljudi. Intrigantno da su baš oni u stanju proizvesti tako uznemirujuće, izazovne i mračne priče.
Piše: Tanja Tolić
Izvor: najboljeknjige