Kazalište se, izgleda, ponovno budi u raznim sredinama, pa se stoga i za Gavelline večeri može reći da su ove godine zasjale jače nego čitavu minulu deceniju.
Bosanskohercegovačko kazalište s mukom se oporavljalo od ratova, bijede i nacionalnih podijeljenosti u posljednje dvije decenije. Predstava iz ove sredine koja je nakon dosta godina na superioran način progovorila jezikom današnjeg evropskog teatra izvedba je komada ‘Divlje meso’ Gorana Stefanovskog, u produkciji Narodnog pozorišta iz Sarajeva i u režiji Dine Mustafića. Ona je s pravom pozvana na ovogodišnje Gavelline večeri, koje su pak serijom solidnih predstava iz različitih krajeva pokazale da je ovaj festival ponovno postao kvalitetno mjesto dobrog kazališta.
Najprije treba reći da je ‘Divlje meso’ više nego dobar komad renomiranog makedonskog dramatičara koji, pisan u osamdesetima, tako laserski točno pogađa što će se s ovim krajevima dogoditi dvadesetak godina kasnije. Drama nastala još u toplom krilu socijalizma govori o kapitalizmu, baš onom koji živimo danas i koji bez skrupula lomi ljudske karaktere i uništava čitave porodične zajednice, nasuprot učmaloj balkanskoj sredini u kojoj kolaju zla krv, bijeda i korupcija… Predstava počinje rečenicom ‘Bit će rata’, koja je u vremenu kada je napisana predskazala nasilje u devedesetima, a danas, izgovorena na sceni, zloguki je znak ratova koji baš sada prijete svima nama. Priča govori o mladiću koji ‘želi u Evropu’, privučen obećanjima inozemne firme, nasuprot vlastite obitelji u kojoj je jedan brat sitni kriminalac, drugi je konstantno bez posla, a otac i majka tiho umiru u očaju i čemeru. Ta Evropa isisat će energiju mladoga čovjeka bez milosti, a obitelj izbaciti na ulicu, nakon čega će jedan sin završiti u zatvoru, a drugi u grobu…
U predstavi su se udružili ingeniozni dramski predložak, kontekst današnjeg vremena i iskusni redatelj koji je znao pronaći pravu intonaciju scenskog iskaza: priča djelomično teče kao realistična radnja, no ono što joj daje dramsko ubrzanje ledeni je ton koji stvaraju glumci govoreći u publiku crno-ironijske rečenice o blještavilu kapitalističke uspješnosti ili pak tragedijski tupo o tegobnom životu, teškom kao kamen. Ansambl od petnaestak glumaca, u kojem su prednjačili Zijah Sokolović, Josip Pejaković i Ejla Bavčić Tarakčija, kao i mladi Adi Hrustemović, vrlo je dobro osjetio taj duh vremena bez heroja i ideala, u kojem neumoljivi interesi gutaju svoje žrtve.
Ni druga predstava na ovom festivalu, ‘Idomenej’ prema tekstu Rolanda Schimmelpfenniga i u režiji Renea Medvešeka, ne dolazi iz kakve razvikane metropole nego iz Splita, koji je kazališni eros izgubio također prije dvadesetak godina, kada je slavni intendant Ivica Restović, zbog već poznatih političkih lomova, bio prisiljen baciti ručnik u ring i napustiti kazalište. Za razliku od egzistencijalno mučnog ‘Divljeg mesa’, ‘Idomenej’ kroz život starogrčkog kralja u sebi nosi metafizičku slutnju o životu koji nam je poklonjen, iako smo u njemu neprestano pravili zločine i kojem moramo dati nešto zauzvrat. Redatelj Medvešek, s idejom predstave koja gleda u maglovitu daljinu, scenski je zamislio radnju kao neprestani pokret naroda koji priča i prepričava dramatične događaje u bitki za Troju. Sve se to možda tako dogodilo a možda i drugačije, iz čega se naslućuje (politička) hirovitost ljudi, ali i konačna tajna života…
Uz ove dvije vrlo zanimljive predstave, na festivalu smo vidjeli i druge socijalno-kritički orijentirane izvedbe o kojima smo već pisali: ZKM-ovu ‘Antigonu’, ‘Kazimira i Karolinu’ Ateljea 212, ‘Heddu Gabler’ iz Maribora, ‘Životinjsku farmu’ iz Rijeke… Kazalište se, izgleda, ponovno budi u raznim sredinama, pa se stoga i za Gavelline večeri može reći da su ove godine zasjale jače nego čitavu minulu deceniju.
Bojan Munjin
Izvor: Portal Novosti