, činjenica je da je Iran tada, makar u smislu osnovnih ljudskih sloboda, bio liberalniji nego danas. Islamisti su odmah nakon revolucije 1979. godine zatomili sve one progresivne snage unutar anti-monarhističkog pokreta koje su u toj revoluciji sudjelovale. Sada, više od 40 godina nakon povijesnih događaja, Iran je još uvijek neslobodna zemlja čiji je civilni režim i formalno podređen volji religijskih vođa i gdje se oni koji su percipirani kao njegovi protivnici nemilosrdno proganjaju. U tom smislu, revolucija je pokrenula samo prvi val emigracije prema percipirano slobodnom Zapadu, a tvrdi režim je dao svoj doprinos tome da se emigracija nastavi.){kind=link}
Iako se može sporiti koliko je prije Islamske revolucije Iran zapravo bio liberalna sredina (a koliko je ta liberalnost bila samo šminka za truli, koruptivni sistem koji je sistematski eksploatirao svoje najsiromašnije građane), činjenica je da je Iran tada, makar u smislu osnovnih ljudskih sloboda, bio liberalniji nego danas. Islamisti su odmah nakon revolucije 1979. godine zatomili sve one progresivne snage unutar anti-monarhističkog pokreta koje su u toj revoluciji sudjelovale. Sada, više od 40 godina nakon povijesnih događaja, Iran je još uvijek neslobodna zemlja čiji je civilni režim i formalno podređen volji religijskih vođa i gdje se oni koji su percipirani kao njegovi protivnici nemilosrdno proganjaju. U tom smislu, revolucija je pokrenula samo prvi val emigracije prema percipirano slobodnom Zapadu, a tvrdi režim je dao svoj doprinos tome da se emigracija nastavi.
Kako je prošlo dosta vremena, neki su ljudi mijenjali strane, a sukobi između režima i fragmentirane opozicije ili unutar opozicije između frakcija tako su se proširili i izvan Irana. Jednu od takvih priča s ponešto autobiografskih elemenata, ispričao je i mladi nizozemski filmaš iranskog porijekla, Kaweh Modiri, u svom drugom dugometražnom filmu „Mitra“.
Naslov filma ime je osobe koju je islamistički režim tri godine nakon revolucije pogubio zbog političkog djelovanja. Njezina majka, znanstvenica iz nedefiniranog polja društvenih znanosti, Haleh (Tabatabai) od tada živi s bolom u srcu i u emigraciji u Nizozemskoj. Upoznajemo ju 2019. godine kada drži predavanje na temu posljedica revolucije povodom „okrugle“ četrdesete obljetnice. Koji dan za tim, kontaktiraju je ljudi iz opozicione Organizacije koji joj prijavljuju da je osoba koja je izdala njenu kćer također došla živjeti u Nizozemsku, te ju pozivaju da je pokuša identificirati. Rečena osoba, Leyla (Toloui), 80-ih je bila „veza“ između Mitre koja se skrivala i njene rodbine, Haleh i ujaka Mohsena (Namjoo), pa je Haleh sigurna da bi joj prepoznala glas.
Nevolja je, pak, u tome da je i ta žena koja se sada predstavlja kao Sare i sama majka koja odgaja svoju kći tinejdžerske dobi po imenu Nilu (Manshadi). Sare je sumnjivo tajnovita oko svoje prošlosti, ali Haleh percipira kao ženu od utjecaja i zahvalna joj je na pomoći koju joj ova pruža kako bi snašla u stranoj zemlji. Haleh upomoć poziva Mohsena koji je u međuvremenu zbog svog opozicionog djelovanja odrobijao i preselio se u Njemačku, a on se trudi iz petnih žila odgovoriti je od planirane osvete. Osjećaji u njoj vriju, a radnja se seli u „flashback“ momente koji objašnjavaju korijene duboke obiteljske tragedija, da je i Mitrin otac glavom platio zbog svog političkog djelovanja (i to protiv Šaha, u daleko sigurnija vremena), da Mohsenov poslovični oprez ipak ne pomaže i da je vjerojatno jedini put napustiti Iran jer su sile režima makar u tom trenutku bile prejake, a svoju brutalnost su prenijele i na opoziciju.
Filmovi poput „Mitre“ koji kombiniraju obiteljsku tragediju, dramu moralne dileme i politički triler dosta često ovise o detaljima. Modiri, kojem je do priče i do likova očito stalo iz osobnih razloga, uglavnom je dovoljno vješt i kao pisac („Mitra“ je ujedno razvijana i kao roman i kao filmski scenarij) i kao redatelj da te detalje pogodi ne samo kako bi bili jasni onim gledateljima upoznatima s novijom poviješću Irana, nego i prosječnom zapadnom gledatelju, a da pritom sadržaj ne djeluje „sažvakano“. U Modirijevom pristupu se posebno ističu detalji odnosa između Haleh i Mohsena koji djeluju uvjerljivo kao obiteljska dinamika, te detalji razlika između „stare“ i „nove“ iranske dijaspore u Europi, dok se na primjeru Sare i Nilu naslućuje i svojevrstan generacijski jaz.
Sve to ne bi bilo moguće bez savršeno kalibrirane glume koja kombinira gotovo teatarsku ekspresivnost iz iranske kinematografije i svedeni psihološki realizam iz zapadnjačke kinematografije, pa glumci pod Modirijevom redateljskom palicom ostvaruju vrlo uvjerljive uloge. Modiri je također vješt u vizualizaciji i vizualnom kodiranju, pa su „flashback“ sekvence snimane u toplijim, ali mutnijim bojama i dugim kadrovima snimljenim ručnom kamerom, a ove smještene u „sadašnjost“ su raskadrirane, kamera je uglavnom fiksirana, a boje su hladnije i oštrije, sukladno vremenu, a vjerojatno i mentalitetu sredine.
Jedan promašeni detalj, međutim, prijeti da sruši cijeli film. Interval od blizu četrdeset godina između događaja u dvije narativne linije filma je jednostavno predug. To se vidi i na detaljima maske, šminke, pa i glume: Haleh i Mohsen ne izgledaju i ne ponašaju se kao osamdesetogodišnjaci, a Leyla/Sare kao šezdesetogodišnjakinja, a pritom se i čini ne previše uvjerljivim da bi ona u tim godinama imala kći tinejdžericu. Problem je tim veći što je ta vremenska razlika potpuno nepotrebna, film bi još i bolje funkcionirao da je glavna radnja smještena u 2009., 2004. ili 1999. godinu, dakle 30, 25 ili 20 godina od revolucije. Ali i pored toga, „Mitra“ je napet politički triler i angažirana “moralka” koja zavrjeđuje preporuku za gledanje.
Marko Stojiljković, Lupiga